Od smrti velikana bh. i svjetske književnosti Meše Selimovića jučer su se navršile 34 godine. Selimović je rođen 28. aprila 1910. godine u Tuzli, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a posljednje godine života proveo je u Beogradu, gdje je i umro. Životni vijek proveo je najviše u Sarajevu i Beogradu, gdje je završio Filozofski fakultet.

Čuveni romani

Za njegov književni opus još i danas traje borba, oko toga čiji je književnik i kome pripada, ali on se u pismu koje je uputio Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) jasno odredio o svome nacionalnom identitetu i književnoj pripadnosti. Selimović je napisao:

- Potječem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika… Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.

Selimović je autor zbirki pripovjedaka "Prva četa" i "Tuđa zemlja", zatim romana "Tišina", "Magla i mjesečina", "Ostrvo", dok je za “Derviš i smrt" dobio brojne značajnije književne nagrade, a taj, kao i roman "Tvrđava", prevedeni su na više jezika širom svijeta.

Jednom prilikom objelodanjeno je da je Meša „Tvrđavu“ posvetio kćerkama Maši i Jasenki, a kako je skromnost jedna od glavnih njihovih osobina, ne žele o tome da pričaju.

Draga sjećanja

Mašu Selimović-Momčilović, koja živi u Beogradu, jučer je iznenadio naš telefonski poziv jer, kako kaže, nikada nije govorila za medije. Mnogi ne znaju da su one njegove kćerke zbog toga što se trude da sakriju svoje porijeklo. O Meši, njegovom djelu te o tome šta je velikom piscu značila Bosna Maša nije htjela govoriti.

- Ne pričam za medije, niti ja, niti Jasenka, a i moja djeca to izbjegavaju, jer mislim da je tako najbolje – poručila je Maša.

Sa suprugom, kaže, živi skromno, a radost zbog toga što su djela njenog oca čitana kod nas, ali i u svijetu, ne krije, jer “drago joj je da se priča o tome ko je bio Meša”.

- Mogu vam samo reći da mi je drago što ste se sjetili da pišete o 34. godišnjici Mešine smrti, to je jako lijepo – iskrena je Selimović-Momčilović.

Kratko sjećanje na velikog pisca s njegovom kćerkom završili smo vraćanjem u Sarajevo, gdje je s porodicom živjela 25 godina. Ipak, nije htjela da priča o tom periodu, tvrdi, bilo je to davno i skoro pa nikako ne dolazi u glavni grad naše zemlje.

- Znate, Jasenka i ja smo slučajno kćerke Meše Selimovića pa smo odlučile da to tako i ostane – kazala je Maša, koja nam je na kraju kroz osmijeh priznala da ju je obradovao naš poziv te da razumije posao novinara, ali da rijetko priča s njima.

Crtice iz biografije

Mehmed Meša Selimović je do početka Drugog svjetskog rata radio u Tuzli kao profesor u Trgovačkoj školi, a zatim i Gimnaziji. Godine 1942. zatvoren je, a nakon prelaska na slobodni teritorij 1944. preselio se u Beograd, gdje je obavljao političke i kulturne funkcije.

Do kraja Drugog svjetskog rata bio je pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Od 1947. živio je u Sarajevu, gdje je radio kao nastavnik na Višoj pedagoškoj akademiji i tek osnovanom Sarajevskom univerzitetu, bio je direktor „Bosna filma“, Narodnog pozorišta u Sarajevu (NPS) i glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće „Svjetlost“. Sarajevo je napustio 1971. godine i s porodicom se preselio u Beograd. Selimović je umro 11. jula 1982. godine, a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Citati

- Kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog čovjeka, kad bismo se zalijetali u oči svakome ko nam se ne dopada, kad bismo tražili da ljudi žive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad

- Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nađe malo kočoperniji. Jedan među tolikima. Pa pljuneš na svijet!

- Ne muči me nesanica što sebi nešto prigovaram, nikakvo zlo nisam učinio nikome, a dobra sam učinio koliko sam mogao, ali to nije za pričanje, pričati o učinjenom dobru znači isprljati ga

- Svako treba da se drži svoje staze, da ne skreće na tuđu. Ne znam, doduše, koja je staza moja, ali znam koja nije