Vjerovatno najslavniji hotel na svijetu nalazio se u Njujorku (New Yorku) i bio je centar kontroverzi, muzike, slikarstva, književnosti, a zidovi ovog hotela mogli bi ispričati mnogo jezivo legendarnih priča.

Hotel Čelzi (Chelsea) se do 2011. godine nalazio u Njujorku i bio je mjesto koje s punim pravom ulazi u historiju kulture i društva. Naravno, zgrada se i danas tamo nalazi, ali hotel više nije dostupan gostima.

U ovom su hotelu živjeli Mark Tvejn (Twain), slavni slikar Mark Rotko (Rothko), u ovom je hotelu frontman pionira punka, Seks pistolsa (Sex Pistols) Sid Vicius ubio svoju djevojku Nansi Spungen (Nensi Spungen), ovdje je Artur Klark (Arthur Clarck) napisao "Odiseju u svemiru 2001.", tu je Leonard Cohen imao legendarni "sastanak" (čitaj seks) sa Janis Joplin, tu je godinama živjela Madona, Bob Dylan i Jimmy Hendrix, u ovom se hotelu pjesnik Dilan Tomas (Dylan Thomas) napio do te mjere da je umro, u hotelu Chelsea je živio pozorišni reditelj Arthur Miller kada se razveo od Merlin Monro (Marlyin Monroe)... Da, zidovi ovog hotela mogli bi ispričati nebrojene priče.

Hotel Čelzi (Chelsea) je sagrađen 1884. godine, te je zgrada sa 12 spratova u to vrijeme bila najviša u Njujorku (New York).

Više od 70 godina hotel Čelzi (Chelsea) je bio dom mnogim umjetnicima iz svih sfera društva, a bio je specifičan po tome što su mnogi od njegovih gostiju u njemu živjeli.

Od 1. avgusta 2011. godine, hotel je zatvoren za rezervacije, ali u zgradi i dalje žive neki od gostiju.

Mnogi su umjetnici inspiraciju tražili boraveći u Čelziju, a ovaj je hotel bio tema mnogih pjesmi, filmova i knjiga.

Bob Dylan o ovom hotelu pjeva u pjesmi "Sara", Bon Jovi u "Midnight in Chelsea", "Third Week in the Chelsea" je pjesma koju su Jefferson Airplane posvetili legendarnom hotelu, a Leonard Cohen je svoju priču ispričao u pjesmi "Chelsea Hotel #2", koju je kasnije obradilo više od 20 različitih izvođača.

Slavni Endi Vorhol (Andy Warhole) o ovom je hotelu 1966. godine snimio film "Chelsea girls", a slavni se hotel pojavljuje i spominje u još više od 400 dugometražnih i kratkometražnih filmova.

Ime Daglas Glen Kolvin (Douglas Glenn Colvin) mnogima neće zvučati poznato, ali kada kažete Dee Dee Ramone stvari postaju jasnije. Upravo je pokojni basista pionira punk muzike "The Ramonesa" o hotelu Chelsea napisao knjigu "Chelsea Horror Hotel: A Novel".

U ovoj knjizi Dee Dee Ramone opisuje trenutke koje je proveo u hotelu Chelsea zajedno sa djevojkom Barbarom i psom Banfildom. Da stvar bude morbidnija, Ramone je boravio u sobi u kojoj je njegov prijatelj Sid Vicious ubio svoju djevojku, a basista Ramonesa u knjizi navodi svoje razgovore sa mrtvim Viciusom, kao i sa Johnny Thundersom (gitarista i pjevač benda New York Dolls) i Stivom Batorsom pjevačem benda The Dead Boys.

Džerald Bazbi (Gerald Busby), kompozitor, pijanista, autor jedne sjajne moderne plesne kompozicije ("Runes), čovjek koji je preživio HIV, kao i ovisnot od kreka, za Newyorker je ispričao neke od dogodovština tokom boravka u Čelziju.

“Uselio sam se ovdje 1977. Tu sam napisao najmanje 475 djela, 98 posto od svega što sam ikada napisao", priča on, uz svoj nezaobilazni teksaški akcent.

Tokom boravka u slavnom hotelu, Bazbi je vidio svašta i svega se sjeća.

“Virdžil Tompson me je doveo ovdje. Upravo sam bio završio rad na filmu 'A Wedding' sa Robertom Altmanom. Igrao sam baptističkog propovjednika, sa čim imam iskustvao. Samo sam kanalisao te stvari kojih sam se mogao sjetiti iz svog djetinjstva. Ali nisam imao gdje da živim. Ranije te godine sam napisao muziku za Altmanov film '3 Women'. Kako sam dobio posao? Altman je imao kasete tri kompozitora i u svojoj kancelariji bi pio i pušio travu sa glumcima. Pustio bi kasete i štopericom mjerio koja će izazvati najviše tišine. Bila je to moja kaseta”, priča Bazbi.

Stenli Bard bio je jedan od legendarnih menadžera u hotelu “Čelsi”, kojeg Bazbi opisuje kao veoma bizarnu osobu.

“Imao je nešto buržoasko, iako nije bio intelektualac, u pitanju je bio njegov instinkt. Tri Jevreja iz Mađarske kupili su ovdje mjesto 1947. za pedeset dolara. Jedan je radio na recepciji, drugi kao vodoinstalater, a treći kao računovođa, čini mi se. Ali Stenli je izronio kao glavni i znao je kako da izmiksuje klijentelu. Volio je to. I svi smo zavisili od njega”, ističe kompozitor.

Virdžil je živio na devetom spratu, na istom mjestu gdje sada živi Filip Tafe, slikar. Preminuo je tamo, a kada je imao 92. godine Bazbi i njegov partner su se brinuli o njemu.

“Jednog dana je rekao 'Dosta je', misleći da je dosta sa životom. Planirao je da u utorak prestane da jede, u srijedu prestane da pije vodu, kako bi preminuo u petak i bio u 'New York Timesu' u nedjelju. I učinio je upravo to. I naravno, sve se to desilo u hotelu Čelzi”, prisjeća se kompozitor.

Zatim zastaje na trenutak da bi malo preturio po svom umu, sjetivši se Izabele Stjuart Gardner - pjesnikinje udate za Alana Tejta, alkoholičarke i laureata države Njujork.

“Ona je bila luda. Svi njeni rođaci su je obilazili, a ona bi im pričala o tome kako je imala seks sa vratarom. Jednog je natjerala da je odveze čak do Kalifornije kako bi čula predavanja Krišnamurtija. Otišli su tamo, odslušali Krišnamurtija, napili se i imali seks cijelu noć. Čovjek je vjerovatno ubrzo nakon toga poludio”, priča Bazbi kroz smijeh.

Stenlijeva vladavina nad hotelom okončala se 2000. Nakon toga, kompanija koja je kupila hotel je poslala svoje “pitbulove”, kako ih Bazbi zove.

“Bilo je jasno da je njihova uloga da nas otjeraju odatle. Jedna žena koja se zvala Zoi, rumunska ciganka, konačno je shvatila za što je rođena - da spase stanovnike Čelsi hotela, Fotografisala je svaku, pa i najmanju mrvu prašine. Tužili smo ih i dobili slučaj. 'Pitbulovi' su nestali, a došli su neki divni ljudi. Ipak, trudio sam se da nikada ne mrzim nikoga. Virdžil mi je jednom rekao da to nije moja stvar", kaže on.

Voljeli su da se ubiju na stepenicama

Mada se nasilniji dio rokenrol perioda u hotelu završio prije nego što se Bazbi uselio, napetosti nije falilo.

Muzičar priča da se tokom njegovih ranih dana u “Čelziju” gotovo uvijek očekivalo ubistvo ili samoubistvo.

“Ljudi su voljeli da se ubiju na stepenicama. Čuo bih buku, izašao i vidio policajca kako tu stoji. Vidio bih cipelu i znao o čemu se radi.. Dosta droge je tu bilo, takođe pijanica... Stenli je izdavao apartmane svakome. Imao je tu umjetnike, diletante, crne ovce iz bogatih porodica”, priča Bazbi.

Vrijeme svih seksualnih sloboda i HIV-a

Bila su to vremena seksualnih sloboda, pogotovo u gej zajednicama. Bazbi priča kako su se osjećali kao da mogu da rade što god žele. Ipak, cijena tog zadovoljstva je, ispostavilo se, bila ogromna. I Bazbi i njegov partner postali su HIV pozitivni ranih 80-ih.

“Kad je mjehur eksplodirao, prvi korak je bilo poricanje. Drugi, gledanje kako nam prijatelji umiru. Bilo je mračno zaista. Sem je dobio meningitis i poludio. Ja sam se brinuo o njemu, misleći da ću umrijeti ovdje. Bio je to najmračniji period mog života i počeo sam da se drogiram”, zaključio je kompozitor.