Drljević: Da bi se uopće bavio filmom, ne mogu biti izoliran od ostatka svijeta (Foto: A. Kuburović)

Drljević: Da bi se uopće bavio filmom, ne mogu biti izoliran od ostatka svijeta (Foto: A. Kuburović)

TOP-INTERVJU

Alen Drljević, reditelj i scenarista filma, bh. kandidata za nominaciju za Oskara: Naravno da muškarci plaču... I ovdje, na Balkanu

Autor: Edina BAKIĆ
08.09.2017 09:00
A
A
A

Razgovarala: Edina Bakić

Filmski prvjenac Alena Drljevića (49) „Muškarci ne plaču“ ovogodišnji je bh. kandidat za nominaciju za Oskara, a nedavno je u okviru Sarajevo Film Festivala prikazan i pred publikom u glavnom gradu naše zemlje.

Ostvarenje je svjetsku premijeru doživjelo u julu na festivalu u Karlovim Varima, gdje su akteri filma osvojili dvije nagrade, dok im je u Herceg-Novom pripalo jedno priznanje.

Priča je to o desetorici veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije koji su pripadali vojskama koje su ratovale jedna protiv druge u ratovima devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. Oni su okupljenih na mirovnoj radionici, u udaljenom planinskom hotelu... Traume, i 20 godina nakon rata, nose duboko u sebi. Svi oni na svoj način pokušavaju uklopiti se u sadašnje društvo.

Šest godina

U intervjuu za „Dnevni avaz“ Drljević je govorio o procesu nastanka filma, glumačkoj ekipi, kao i radnji koja nam je, kako kaže, bliska i poznata.

Naravno da je nominacija za Oskara top-tema u cijeloj filmskoj ekipi. Ipak, nije želio špekulirati hoće li film i definitivno ući u utrku za prestižnog kipića.

- Drago mi je što je film izabran za bh. kandidata za Oskara, a ono što je bitno je to da smo ove godine imali više filmova koji su uopće mogli biti razmatrani. Nadam se da ova godina neće biti izuzetak - govori Drljević.

Više od šest godina čekali ste da snimite svoj prvi dugometražni film. Je li se čekanje isplatilo?

- Rad na filmu od te neke početne ideje trajao je više od šest godina, kod nas je to uobičajen put. Nažalost, situacija je takva, ali nadam se da ćemo zajedničkim naporima uspjeti da sve nekako profunkcionira nabolje i da se na neki način približimo okruženju.

Je li postojala strepnja od toga kakav će biti krajni ishod?

- Naravno da postoji uvijek strepnja i trema tokom priprema i snimanja, čak i poslije. Film je čudo i nikad nismo sigurni kakav će biti krajni rezultat, ali u svakom slučaju sam prezadovoljan onim što smo uradili. To je upravo ono što sam želio. Zahvaljujući fantastičnim glumcima, ekipi, briljantnim autorima, nekako smo došli do toga da napravimo ostvarenje kakvo smo htjeli. Naravno, uvijek je tu i pitanje kako će publika reagirati. Zato postoji trema pred premijeru, pogotovo pred domaćom publikom, jer znamo da su tu ljudi kojima je tema bliska i kojih se priča tiče.

Zašto naziv „Muškarci ne plaču“?

- Naslovu je kumovao naš kolega iz Splita Bruno Anković, još kad je postojala ideja da se radi dokumentarni film o ovoj temi. On je dao još onda naslov, a mi smo ga prihvatili i ostao je do kraja.

Suze publike

A plaču li muškarci?

- Ovaj film razbija te stereotipe o muškarcima da ne plaču, pogotovo ovdje, na Balkanu. Kod nas su muškarci samim spolnim predznakom određeni da budu čvrsti, bezosjećajni i slično. Naravno da muškarci plaču.

Publika je plakala na festivalu u Karlovim Varima, ali i na SFF-u. Kako ste Vi ispratili projekcije?

- Bilo je zaista emotivno. Posebno u Karlovim Varima, u publici su bili ljudi koji nemaju veze s ovom pričom i tema im je poprilično daleka, ali su reagirali osjećajno. Kada smo vidjeli oko dvije hiljade ljudi sa suzama u očima, cijela ekipa je bila na ivici da zaplače.

S druge strane u Sarajevu je bilo najemotivnije od svih projekcija na kojima sam prisustvovao. Ljudi su nam prilazili i čestitali, a svakako se osjetilo da su to iskrene i od srca čestitke. „Muškarci ne plaču“ je dotakao publiku generalno, a posebno mlađu, od koje je naše ostvarenje u Sarajevu dobilo nagradu.

Osim filmske umjetnosti, pratite li i druga dešavanja oko nas?

- Da bismo se uopće bavili filmom, ne možemo biti izolirani od ostatka svijeta. U toku sam sa svim što se dešava htio to ili ne. Živimo u svijetu u kojem se dešavaju turbulentne promjene koje nas vode, ne naprijed, nego nazad. Nažalost, takvo stanje nije samo kod nas, nego u cijelom svijetu i sve je jako radikalizirano u prethodnih nekoliko godina. Zato, nemoguće je da nas takvo stanje ne dotiče.

Komunikacija s publikom

Film je do sada osvojio četiri nagrade.

- Na tri festivala četiri nagrade, to je odlično. Najdraže mi je što publika dobro reagira, jer film komunicira s publikom, i to je najbitnije. Najviše bih volio da „Muškarci ne plaču“ bude gledan u kinima i da ljudi reagiraju kao što su na festivalskim projekcijama. Ostaje nam da vidimo kakav će imati daljnji filmski put.

Vraćat ću se ratnoj tematici

- Bilo je puno pitanja jesmo li mi ovdje prezasićeni ratnim temama, na šta sam rekao da nismo prezasićeni, nego da nam fale filmovi koji su dobri i koji su duboki, a govore o našoj prošlosti. Naravno, ratna tema mi je bitna, jer je obilježila moju mladost i sazrijevanje. To je nešto što nosim i sigurno ću joj se vraćati - kaže Drljević.

Ekipa

Režija: Alen Drljević

Scenarij: Alen Drljević i Zoran Solomun

Uloge: Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković, Leon Lučev, Boris Ler, Ivo Gregurević, Primož Petkovšek, Jasna Đuričić, Sebastian Cavazza, Ermin Bravo i Izudin Bajrović

Produkcija: BiH, Slovenija, Hrvatska, Njemačka

Scenografija: Mirna Ler

Kostimi: Sanja Džeba

 Direktor fotografije: Erol Zupčević