Munitić: Kada postanem svjesna da ne mogu ništa promijeniti, povučem se

Munitić: Kada postanem svjesna da ne mogu ništa promijeniti, povučem se

TOP-INTERVJU

Operna diva Gertruda Munitić: Kraj želim dočekati u svojoj domovini

Razgovarao: Edina BAKIĆ
11.09.2017 08:59
A
A
A

Velika operna diva Gertruda Munitić (78) sutra dolazi u bh. prijestonicu da bi prisustvovala promociji monografije Jasmina Bašića pod nazivom „Primadona“.  

Nekadašnja primadona sarajevske Opere godinama je čekala da bude objavljena knjiga o njenom životu. Rođena Omišanka s adresom u Sarajevu, gdje je provela više do tri desetljeća, nije htjela otići ni u teška ratna vremena, no napustila ga je 2007. godine. Danas je njena adresa u Zagrebu.

Iako je u osmoj deceniji, i dalje živi punim plućima, a u intervjuu za „Dnevni avaz“ otvoreno je govorila o posjeti Sarajevu, vremenu koje je iza nje, priznala nam je zašto je prestala pjevati te šta je to što je dovelo do vrha na pozornici.

Konačni dogovori

- Radujem se ponovnom dolasku u Sarajevo. Mislila sam da će se ta monografija desiti i ranije, ali nikad nije kasno. Sva sreća da postoje ljudi koji prate moju karijeru i žele pisati o tome. Sretna sam što će monografija biti objavljena prije nego što odem s ovog svijeta. Drago mi je da će ljudi moći pročitati o mom životu, kako sam uopće došla u Sarajevo... Svi znaju da veoma volim taj grad i da postoji mnogo razloga zašto je to tako - govori nam Munitić. 

Nakon koliko vremena dolazite u bh. prijestonicu?

- Prošle godine se obilježavalo 70 godina postojanja Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu i bila sam počasni gost. Sjedila sam u prvom redu i naklonila se publici, onda su se svi digli na noge i pozdravili me, skoro 15 minuta je trajao aplauz. Taj gest me veoma dirnuo, do suza su me dovele moje Sarajlije, u životu nikad takvo nešto nisam doživjela. Kada se publika digne na noge i pozdravi vas, onda znate da imate vrijednost koja je jača od glasa, figure i nečeg drugog. Prošle godine su pali konačni dogovori za nastanak monografije. Sutra dolazim u Sarajevo s osmijehom na licu.

S nostalgijom pričate o ovom gradu, šta Vas posebno sjeća na vrijeme provedeno ovdje?

- Više od 30 godina sam živjela u glavnom gradu BiH, zapravo, skoro cijelu karijeru tu sam gradila. Na Sarajevo me najviše sjećaju ljudi, voljela sam sve ljude koji tamo žive, a mislim da su i oni mene. Onda kada se desio prokleti rat, nisam mogla napustiti Sarajevo niti prijatelje u njemu. Kada se dešavalo lijepo, bila sam tu i publika me je poštovala i voljela, onda sam odlučila da im se odužim i ostanem s njima kada im je bilo najteže. Pogotovo zbog djece koju sam podučavala, pomogla sam im psihički da prebrode trenutke ranjavanja, spašavanja i slično. Zbog svega toga što se desilo smatram da je ljubav među ljudima najvažnija u današnjem svijetu i ona nas jedino može spasiti. Ne govorim o bilo kakvoj ljubavi, nego o tome da trebamo voljeti život i ljude oko sebe, zapravo trebamo jedni drugima biti od pomoći. Drago mi je što će i mlađe generacije saznati koga ste imali u svom gradu, pozorišnim redovima i u svojoj zemlji kada pročitaju monografiju.

BiH niste htjeli napustiti u ratnom periodu, a otišli ste prije desetak godina. Šta Vas je natjeralo na taj korak?

- Jednostavno, i prije sam razmišljala da jednog dana odem u svoju domovinu da tamo dočekam kraj. Onda, rat je sve pospješio na neki način. Ovdje imam kćerku, zeta, dragu unuku i drugu rodbinu, tako da je to jedan od razloga što sam se vratila. Moram reći da je najveća veza sa Sarajevom upravo unuka Martina, koja se rodila u bh. prijestonici, i sutra dolazi sa mnom.

Voli li Martina Sarajevo?

- Kako je njen otac Sarajlija, tamo dolazi često. Jednostavno, voli taj grad i ima dvije najbolje prijateljice s kojima je dogovorila da će završiti dobre fakultete, na kraju će postati intelektualke i pravit će se važne. Blago meni ako to doživim!


Vođe dobrote


Kako su Vas dočekali u Zagrebu kada ste se vratili?

- Dobro je bilo, nakon što sam se tamo preselila, još neko vrijeme radila sam s mladima i onda se povukla. Moram priznati da ni zdravstveno više nisam mogla izdržati napor, čak je i van pameti 40 godina karijere. Operni pjevači uglavnom pjevaju 25 godina, a ja sam imala tu prednost da sam mogla više. Opet se moram vratiti na devedesete i reći da me rat ispraznio na neki način. Možda bih ja još pjevala, ali ta dešavanja nanijela su mi puno tuge u srcu i to se tek manifestiralo nekoliko godina poslije, tako da sam poželjela život bez muzike kojom se bavim. Da neću više pjevati, još sam onda kazala, i mislim da je bolje na vrijeme se povući nego bez veze pjevati i treskati, što većina danas radi. Želim publici ostati u najljepšem sjećanju.

Jesu li dešavanja o kojima pričate generalno promijenila ljude?

- Mislim da je tako. Promijenila se struktura stanovništva u zemlji, a što je najteže, rat nas je iznutra promijenio. Jednostavno, nakon toga se desila jedna od dvije solucije - ili ste izronili ili ste skroz propali. Onda dođe vrijeme da sami sebe pitamo: „Šta je život i šta treba uraditi?“, zapravo, pitamo se koji je naš zadatak na ovom svijetu. Prema mom mišljenju, to je ono što nam donose ta bolna vremena. Ali, eto, s druge strane, Bog je htio da preživimo i to je dobro i zato smatram da su ljudi ti koji moraju biti vođe dobrote, a nikako zla.

Rat je donio puno zla pa smo zaboravili ko smo, kako smo došli na ovaj svijet, ko nas je rodio, zašto... Većina nas misli da smo Bog i batina na zemlji i da mora sve biti kako poželimo, ali varamo se, to nije baš tako.

Prošao je taj period, je li nam danas bolje?

- Ne znam. Pretpostavljam da nam je danas barem malo bolje. Meni je onaj period donio nove spoznaje života, pogotovo u pozitivnom smislu. Bila sam uvijek pozitivna, ali ovo mi je dalo snage da krenem u samospašavanje. Najvažnije mi je bilo da su djeca sretna i da na njih prenosim taj pozitivan duh. Radila sam sve to dok sam mogla, a onda sam se umorila, teška vremena, pa i godine čine svoje. Kada postanem svjesna da ne mogu ništa promijeniti, povučem se i poželim da se pojave ljudi koji su sposobni da to urade.


Bilo gdje

Šta je za Vas duševni mir?

- To je dobro misliti, dobro raditi i voljeti ljude i ja se rukovodim tim jer drugačije ne bih mogla opstati.

Jeste li ostvarili želje koje ste imali?

- Uvijek mi je bila želja pjevanje i, eto, ostvarila se. Riječ želja je malo i bez veze, jer vas Bog stvori takve kakvi ste i onda morate ići prema svome daru. Tako sam na vrijeme shvatila šta je moj dar.

Otac Vam je govorio: „Kreći se prema vrhu, ali ga nikad nemoj dostići.“ Jeste li se vodili time?

- Da govorio je. Onda mi je kazao: „Ako dosegneš vrh, onda je kraj“, a nakon ovih riječi slijedile su: „Budi svoja i idi za onim za što ti je Bog dao dar.“ Kada sam shvatila njegove riječi, znala sam da je bio u pravu. Samo je trebalo stati na pozornicu, a, vjerujte, to je bilo najteže. Kada sam imala 18 godina, shvatila sam šta je moja budućnost, ali kroz cijeli život sam puno radila i nikada nisam prestajala.

Hoćete reći da se čovjek nadograđuje dok je živ?

- Da, sto posto. Ipak, potrebna je i ljubav za posao kojim se bavite, kao i razmišljanje. Bilo gdje i bilo šta da radite, potrebno je da mislite.


Slušam sve što prija mom srcu i duši

- Slušam sve, a posebno se izdvaja revijalna muzika. Idem na koncertne izvedbe, čak i narodnu muziku slušam, slavonski bečarac, sevdalinke. Zapravo, slušam sve što mi je lijepo i što prija mom srcu i duši - kaže Munitić.

Najvažnije je da imam dragoga

Iako imate 78 godina, još dobro izgledate, a i glas Vam je i dalje mladalački...

- Sve je to zahvaljujući mojoj unutrašnjosti. Sa svim peripetijama, prehlade, starost i slično izborim se, sve je to normalno. Zdravlje me služi, hvala Bogu. Sretna sam da je moj privatni život sasvim OK. Što je najvažnije, imam dragoga, uglavnom nisam sama. Možda dođe sa mnom u Sarajevo pa ćete ga vidjeti.

Titi sam pjevala s ponosom

Jedna ste od rijetkih umjetnica koje su imale čast pjevati pred Titom.

- Da, i sve to će biti ispisano u monografiji. Iako je to prošlost, moram reći da sam pjevala s ponosom, kao što sam pjevala za druga značajna imena. Sve to je iza mene, ali lijepo je sjećati se.