KULTURA

Književnik Pero Zubac, dobitnik nagrade „Aleksa Šantić“, iz Novog Sada za „Dnevni avaz“: Ideala je sve manje, a proračunatosti sve više

Zubac: Nakon 12 godina dolazi u Mostar sa sjetom i srećom u duši ( Vladimir Zubac)

Piše: Meliha SMAJKIĆ

13.10.2017

Razgovarala: Meliha SMAJKIĆ

Laureat ovogodišnjih „Šantićevih večeri poezije“, koje su u organizaciji SPKD „Prosvjeta“ otvorene u Mostaru u utorak navečer, je književnik Pero Zubac (72).

Jedan od najpopularnijih pjesnika s područja bivše Jugoslavije, koji je u pola stoljeća svog stvaralaštva ubilježio više od sto naslova, nakon 12 godina dolazi u Mostar, grad čiju je slavu kroz veličanstvenu ljubavnu poemu „Mostarske kiše“ pronio po cijelom svijetu.



Tihi šapat

Uoči dolaska u svoju Hercegovinu iz Novog Sada, u kojem je, kako to voli reći, na privremenom radu, u rodno Nevesinje i Mostar, gdje će mu u ponedjeljak biti uručena Šantićeva nagrada, Zubac je dao ekskluzivni intervju za „Dnevni avaz“.

Mnogi ne znaju da Vam u moru brojnih priznanja ondašnje države nagrada „Aleksa Šantić“ nikada nije pripala. S kakvim osjećajem dolazite u Mostar primiti ovu nagradu?

- Mostar je nagradio Miroslava Antića i mene Četrnaestofebruarskom nagradom grada Mostara davne 1985. godine. Spominjem tu meni dragu nagradu da se Mostaru ne pripisuje odocnjenje nagrade „Aleksa Šantić“. Ako se uopšte radi o zakasnjeloj odluci da me nagrade, jer je „Aleksa Šantić“ svakoj pjesničkoj duši uvijek došao u dobar čas. Pa ću, kao i uvijek, doći sa sjetom i srećom u duši.

Čuje li se danas i koliko Šantićev glas?

- Bolje bi bilo da se bolje čuje, u mnogim njegovim pjesmama postoji narodni recept za ljekovitost međunacionalnih i međureligijskih odnosa. A pjesnici su još uvijek „čuđenje u svijetu“, samo što su oni sada začuđeni svijetom koji nije naklonjen poeziji, pa ni umjetnosti, uglavnom.

Koliko općenito čujemo glas pjesnika, glas umjetnosti?

- Čuje ga samo onaj koji želi da ga čuje, a takvi su u manjini. Pjesnik je danas kao onaj pehlivan iz pjesme Husein-efendije Mostarca, kojeg u trenutku preispitivanja sopstvene duše Ahmed Nurudin čuje „kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka“:

„Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin, stade na konop, po kome samo

 povjetarac prolazi bez straha...“.

I po tom konopu i ja koliko-toliko uspješno koračam, kao i moja pjesnička braća preostala na vidjelu, sve ove godine našeg rastrojstva, rasapa, razdvajanja i nerazumijevanja.

Antićev čas

Svečanosti u Mostaru prethodit će program u Nevesinju. Je li tačno da nikada niste gostovali u Vašem rodnom gradu?

- Nije do Nevesinjaca, do mene je što nikada nisam kao pjesnik gostovao u svom rodnom gradu. Pozivan sam, ali ja, jednostavno, nisam u mladim, pa i zrelim godinama, htio da se pred svojim školskim drugovima i sugrađanima, koji me pamte kao talentovanog fudbalera, pojavljujem kao neko ko je tamo negdje uspio pa se pohasio. Jednom sam u Nevesinje doveo Miroslava Antića, svoga pobratima. On je održao čas u jednom razredu kod nastavnice Silvije Žerajić, koju pamtim po dobroti, ljepoti, otmjenosti i odmjerenosti, pa su i mene nagovorili da kažem djeci jednu moju dječiju pjesmu.

Sad sam i sam odabrao da ne budem na Pjesničkoj večeri u Mostaru, nego istovremeno u Nevesinju. A da mi Hercegovina nedostaje, vidljivije je kako me stižu godine, sve češće sam u sjećanjima u svome zlatnom djetinjstvu.

Jesu li neki ideali, poput ljubavi i slobode, danas postali izlizani pojmovi ili su možda ipak sačuvani upravo u umjetnosti.

- Dobro ste rekli – sačuvani su uglavnom u umjetnosti, uopšte je vidljivo da je ideala sve manje, a proračunatosti sve više.

Zahvalan žiriju

Vjerujete li da će narodi ovih prostora biti pametniji 2020. nego 2017. godine? Donosi li protok vremena napredak, odnosno, jesmo li išta naučili iz tegobne povijesti i ovog posljednjeg rata?

- Dabome da vjerujem ili bolje rečeno da se nadam. Možda i ova nagrada u ovo vrijeme, u ovom gradu, ovoj državi, ovome čovjeku, govori više od samog pjesničkog priznanja, koje je meni, dakako, veoma drago. I za koje sam veoma iskreno zahvalan žiriju koji me je odabrao i Upravnom i Nadzornom odboru mostarske „Prosvjete“ za jednoglasnost u odluci.

Pisanje „Mostarskih kiša“

„Mostarske kiše“ i Pero Zubac su nerazdvojni. Koja je Vama prva asocijacija kada pomislite na tu pjesmu?

- Susret u Mostaru s Mišom Marićem, Radetom Budalićem i Ivanom Kordićem, mladim mostarskim pjesnicima, na Kujundžiluku, zbog kojeg smo Njanja (Ljiljana, jedna od djevojaka od kojih je Zubac istkao Svetlanu iz „Mostarskih kiša“, op. a.) i ja zakasnili na voz za Beograd. A taj je događaj jedna od kapisli koje su prsnule u trenu pisanja „Mostarskih kiša.“

Unuke će biti bolje od nas

U Hercegovinu s Vama dolazi i sin Miloš Zubac, književnik, kantautor i muzičar. Raduje li Vas što je krenuo Vašim stopama?

- Miloš je doktorirao o temi „Poetika Duška Trifunovića“. U mnogo čemu je bolji od mene kada se radi o poljani umjetničkog djelovanja u svijetu opčinjenim ekonomikom i geopolitikom. I, stariji sin Vladimir se pronašao u fotografiji, vrlo uspješno, još od djetinjskih dana. Mi jedan drugom ne smetamo, čak je nepotrebno i da se pomažemo. Svako gazi svojom stazom, a zna se da je radost svakom od nas trojice svaki dobar učinjen korak jednog od nas.

Imam dvije unuke, Milenu i Mej. One će biti bolje od nas dvojice, Miloša i mene. Ja već to vidim i ne slutim samo.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.