Nataša Ninković (46), trenutno jedna od najpopularnijih glumica u regionu, s predstavom „Prah“ gostovat će 9. i 10. marta u Kamernom teatru 55 u Sarajevu.

Trebinjka s adresom u Beogradu gotovo dvije decenije niže glumačke uspjehe, a u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorila je o gostovanju u Sarajevu, filmu „Ajvar“, stanju u društvu, ulogama, porodici te rodnom gradu.

 Istočni blok

- Radujem se gostovanju u Kamernom teatru 55, jer sam o njemu slušala godinama. Pred sarajevskom publikom ne igram prvi put, ali joj se iskreno radujem. Kada dođem u bh. prijestonicu, imam određeni ritual, a to je da moram pojesti ćevape na Baščaršiji i baklave u „Saraj Bosni“ – govori nam Ninković.

 Je li tragikomedija „Prah“ danas aktuelna?

- Tekst je pisao mađarski pisac Đerđ Špiro (Djerdj Spiro) i nismo promijenili nijednu riječ, a imate utisak da je pisan na ovim prostorima. Pisan je iz mentaliteta istočnog bloka, gdje je bijeda uvijek bila prisutna i gdje su ljudi s njom na ti, srode se s njom, ne žale se i uspijevaju nekako da i održe dostojanstvo u beskrupuloznom, korumpiranom okruženju. Naprave neki mikrosvijet, uspostave moralna načela po kojima funkcioniraju. To su ljudi koji sanjaju o promijeni, ali kada se ona desi poslije prvog talasa oduševljenja i opijenosti, oni jednostavno nisu spremni za nju. Oni se ne zovu slučajno muškarac i žena. Mi vidimo suprotstavljena dva načela, dvije psihe i to je razlog što se ljudi, ma iz kojeg okruženja i staleža došli, poistovjećuju s njima. I na kraju imamo smijeh kod gledalaca, koji proizlazi iz prepoznavanja situacija, reakcija, osobina tipičnh za muški ili ženski pristup stvarima.

 U predstavi igra i Zoran Cvijanović. Kakva iskustva nosite iz saradnje s njim?

- Kada smo zvali Zorana za ovu predstavu, on nije prije toga dugo igrao u pozorištu, tako da sam bila dosta pažljiva, ali i zahtjevna u procesu. Sada mogu da kažem da je on lojalan partner, na koga mogu uvijek da se oslonim. On je interesantna ličnost, koga zanimaju razne stvari, tako da se zadovoljstvo igranja na sceni prenese na zadovoljstvo druženja i putovanja van scene.

 Snimanje filma "Ajvar" nedavno je završeno, a Vi sa Sergejem Trifunovićem igrate glavne uloge.

- Igram Vidu, ženu koja je mojih godina, živi u Štokholmu. U braku je već 10 godina i bezuspješno pokušava da postane majka, radi kao prevodilac. Precizna, uredna, voli svemu da da ime, ali jedino ne umije ili nema hrabrosti da nazove pravim imenom odnos sa svojim mužem. Film počinje s njihovim pakovanjem i odlaskom na odmor u rodni Beograd. Cijeli film je smješten u tih sedam dana posjete roditeljima. Oboje je svjesno da je kraj, ali to ne izgovaraju.

 Šta novo pripremate?

- U pozorištu ću pokušati da ne radim ništa do septembra. Kažem pokušati, jer to često kažem pa popustim. U maju ću snimati jedan američki film, gdje ću prvi put igrati glavnu inspektoricu policije. Polako se spremam za to - stav, rukovanje pištoljem i slično. Krajem maja nastavljam sa snimanjem treće sezone „Ubice moga oca“.

Dižem glas

Glumci, generalno umjetnici, nastoje mijenjati stvari oko sebe. Pripadate li Vi ovoj grupi?

- Mene više boli situacija unutar branše i stalno dižem glas, ali to mora da se desi na nivou udruženja dramskih umjetnika, jer ovako pojedinačno ne znači ništa osim osjećaja lične iscrpljenosti i uzaludne borbe.

Kod nas glumaca valjda ta nada da ćeš baš sada ti možda biti izabran ili strah da, ako se pobuniš, nećeš ni ovoliko zaraditi nas svode na male, potcijenjene miševe, koji se i usude da nešto kažu u kafani. Ali, tamo gdje treba ne, potpisujemo sulude ugovore sa TV ili filmskim producentima, gdje se unaprijed odričemo svega u njihovu korist.

Što se tiče našeg utjecaja ka vanjskom svijetu, u kolektivne promjene ne vjerujem, niti mi možemo na bilo koji način utjecati na njih, ali možemo našim djelima da ukažemo, izdvojimo problem, podsjetimo, zamislimo, upozorimo i damo neku nadu, ponekad utočište, što nije za potcijeniti...

Pratite li trenutnu društvenu situaciju?

- Nažalost, pratim! Pa mi smo njeni zatočenici.

Često viđam ljude okružene tapšačima po ramenu

Kazali ste da zovete najstrožije kritičare kako bi ocijenili Vaš rad.

- Zovem  kritičare, a ne tapšače, tako da želim i hoću da čujem, što ne znači i da ću uvijek poslušati. Nekad odmah prepoznate i primijenite primjedbu, osjetite je stomakom, nekad nešto mora da prenoći, a nekada tvrdoglavo ostajem pri svom. Moram da priznam da ne razumijem ljude, a često ih viđam, koji su okruženi samo istomišljenicima i tapšačima po ramenu.

Rasprava i diskusija je divna stvar, koja može da raširi i promijeni diskurs, koji će ti opet otvoriti nešto novo, zapitati te, protresti temelje na kojima nešto gradiš, pa čim vidiš da se neki klimaju, znaš da nešto ne valja ili još više zakucaš one koji su dobri. Ja ovdje, naravno, mislim na prave sagovornike, ne zlurade patuljke, koji svojim kritikama, ustvari, govore isključivo o sebi i svojim ograničenjima. Njih ni ne primjećujem, pa barem i zvanično imali titulu ”kritičara”.

 Večernja okupljanja i knjiga pred spavanje

Kako izgleda jedan Vaš dan u krugu porodice sa suprugom i sinovima?

- Zavisi da li radim ili ne, ali kafa i doručak su obavezni. Do devet sati svi muški obično izlaze iz kuće, onda ja oko 9.30 sati ako imam probu. Ponovo smo zajedno tek oko 17 sati pa, ako imam predstavu, izlazim oko 19, ako ne, volim večernja okupljanja, što porodično, što s prijateljima. Tu su koncerti, predstave, izložbe, filmovi, serije, pa pred spavanje slijedi čitanje dobre knjige.