Svako sjećanje pati od zaborava, a nerijetko su mi bližnji znali prebaciti da me je “posjetio Alzheimer”, a ruku na srce, ni ja se ne bih mogla sa stopostotnom sigurnošću zakleti u svoje fotografsko pamćenje. 

Izvjesno je da sam zbog toga u nekim pričama u kojima sam poznanicima pokušala dočarati Rio de Žaneiro, sigurno izostavila neke živopisne krajeve ili zanimljive događaje sa mog putovanja u ovaj brazilski grad, u kojem sam se zadržala 24 dana u 2016. godini. No, sa sigurnošću sam im mogla prenijeti svoju emociju na ovaj čisti egzotizam, a ne do detalja precizno ispričanu posjetu Glavi šećera.

Nesvakidašnji običaj

Jer, slike govore i više od hiljadu riječi, a vizuelno, historijom protkane tribine Marakane, savršen pogled s Korkovada, blistavi pijesak Ipaneme… može vidjeti bilo ko ko se i najmanje služi internetom. I imati osjećaj da je već bio tamo, da pripada tom svijetu.

E, pa meni, sa prosječnim sjećanjem približno dvije godine nakon povratka, ne pada na pamet da nabrajam šta se sve u Riju može vidjeti niti da prosipam patetične izraze, kojih i u pisanju i u životu ima previše, o ljepotama Latinske Amerike, o kojima su napisani, bezmalo, milioni redova.

Iz ove perspektive, da čitav život živim tamo, taj grad ne bih mogla definirati, jer je Rio de Žaneiro spoj nespojivog, konglomerat kultura, rasa i nacija, grad frenetičnog hedonizma i dom sveprisutnog kriminala. Grad s najljepšim plažama, bajkovitim prizorima u ritmu Sinatrine pjesme “Brazil, Brazil”, ali i sirotinjskim naseljima koja se neprestano šire i kriju u sebi najzloglasnije kriminalce.

Pa, krenimo nekim redom. Kako li su se po svemu prosječnoj Bosanki odvijala ta 24 dana u bijelom svijetu?

Jezik - pjevljivi portugalsko-brazilski. "Obrigada, Muzeu đe belas arćes, Kopakabaaaaana..." I tako unedogled pjevljivih, milozvučnih riječi. Ali, šta možete očekivati kada se nađete na stanici metroa i kada od 10 upitanih Brazilaca, svaki od njih zna samo klimnuti glavom na engleskom?

A pri tome vas Milica, drugarica iz srednje škole, s kojom se niste vidjeli 10 godina i sreli ste se u Riju na Olimpijskim igrama, obavještava da je samo stanicu dalje zloglasna favela.

Naravno, ni ona nema pojma u kojem pravcu je ta stanica i ta favela, a vi samo tražite pijacu, za koju su vam rekli da je u blizini, da kupite magnete.

I u tim situacijama ne ostaje vam ništa drugo nego da neke riječi što glasnije i što učestalije ponavljate. Uvijek upali. I nakon kraćeg izdiranja, ljubazni Brazilci, od kojih je većina propustila vožnju da bi vama pomogla, upućuje vas na pravu stranu.

Ali, ako se kojim slučajem i nađete u Riju i ako se dogodi da nesmotreno zalutate u “mračni kraj”, može vas iznenaditi jedan nesvakidašnji običaj lokalnog stanovništva. Kad primijete da je turista pod budnim okom grupe nečasnih namjera, građani Rija opkolit će stranca sa svih strana i nastaviti zajedno s njim sve dok džeparoši ne shvate poruku. U prvom momentu svakome će se od ovog performansa zalediti krv u žilama i odsjeći noge, ali će ubrzo shvatiti da je u pitanju neobična solidarnost, koja nekad može da spasi i život.

Titine značke

I zato moj Brazil nisu izvještaji o crnoj hronici i stopi kriminala, o favelama, besprijekornom pogledu s Korkovada, zalascima sunca na Ipanemi i uređenim šetalištima na tamošnjim avenijama. U moderno doba, ne moraš mrdnuti iz kuće, a da sve to vidiš.

Moj Brazil je Renato, najduhovitiji čovjek kojeg sam u životu upoznala, Džeferson, koji me je učio portugalski jezik i kako se izgovara Kopakabana (koja se izgovara sa jednim dugim “a” na pretposljednjem slogu, potpuno drugačije nego što smo mi to zamišljali), žena kojoj nije više od 35, a koja mi je u autobusu pokazivala sliku unuke, dječačić koji se od sreće rukovao sa mnom kada mi je prstima pokazao koliko novca treba da dam za magnete, taksista koji me je pokušao “oguliti”, ali je na kraju pristao da platim upola manje nego što trebam, starac koji je u blizini Olimpijskog sela prodavao značke, među kojima su bile i Titine i “Energoinvestove”.

Iako su duboko podijeljeno društvo s bezbroj problema, svaki trenutak, svako lice koje sam vidjela, svaki kutak u koji sam zavirila, dio su jednog posebnog, drugačijeg Brazila. Stvarnog Brazila.

Klasična scena iz filma

Prije nego što sam stigla u Brazil, bila sam sigurna da se prizori iz filma nikad ne događaju u pravom životu. Ali, odlazak na Kopakabanu bio je upravo takav, klasična scena iz filma.

Dok se približavate najpoznatijoj plaži na svijetu, iz poprečnih ulica naviru njegovana ženska tijela u minijaturnim kupaćim kostimima. A na Kopakabani već uveliko paradiraju i nadmeću se bicepsi, iako ljeto na toj strani Zemlje nije bilo ni blizu. Kod prodavača na plaži uzmete kaipirinju za 12 reala (približno četiri eura), nacionalno piće i zabava može da počne.

Topao i druželjubiv narod

Brazilci su topao i druželjubiv narod, koji voli da se zabavlja. Ne treba im mnogo, samo dobro raspoloženje, muzika, slobodan prostor, neizostavna kaipirinja. Maksimalna opuštenost, crvenkasto sunce i topao pijesak Kopakabane, uz ispreplitanje brazilskih ritmova i urbane muzike iz barova na plaži... To je taj bajkoviti prizor, Rio u bojama, u svoj svojoj ljepoti i kontrastima.