Na putu prema Bosanskom Šamcu 2,5 kilometara od centra Gradačca, u Sibovac obično petkom dolaze mladi i stari, bolesni i zdravi, da učenjem Fatihe ili samo srčanim predanjem Bogu, požele zdravlje, sreću, nafaku, oprost….
Posljednji put Kišna dova ovdje je učena 1956/57. godine i nakon toga nebo nad Gradačcom i Posavinom se otvorilo, piše Aura.ba.
Na mezarju Šehitluci, u naselju Sibovac, udaljenom 2,5 kilometra od centra Gradačca prema Bosanskom Šamcu, i danas narod, najčešće petkom, dolazi da učenjem Fatihe ili nekom drugom molitvom zatraži od Allaha dž.š. zdravlje, milost, nafaku, oprost, snagu… ovdje je nekada bilo i dovište, ali, nažalost od 1957. godine ova tradicija se ne njeguje, iako je u narodu ostalo vjerovanje da nedužno i nasilno ubijeni Mejra i Hamza, te njihovi svatovi, pomažu nesretnima, bolesnima, vjernicima, mladima i starima. Oni su Dobri (šehidi).
Predanje kaže da se drama odigrala početkom osamnaestog stoljeća. Izvjesna ljepotica Mejra iz Huseinbašića je voljela nekog Hamzu iz Utrine, ali je njen otac odlučio udati je za Ibrahimagu, imućnog starca iz Hadžibegovače, a da svoju kćerku nije ni pitao.
Nek je aga
Kako je mudri aga Ibrahim znao da Mejra voli Hamzu, odlučio je da ubrza svadbarsko veselje. Okupio je i odabrao muške svate, doveo najbolje arapske konje i lipicanere, nakitio ih i nahranio. Potajno se pribojavao zasjede, jer mu je Mejra poručila da „živa za njega udati se neće“. I krenuli su svatovi; na njihovim glavama čalme sa fesom, košulje bijele kao snijeg od kamrije, na njima jeleci srmom izvezeni, a povrh njih dolame od mohera iz Stambola. O pojasu damaskije i jatagani, pokoja kubura, a negdje i samokres na ramenu. Na donjem trupu šalvare od čohe, vunene čarape i kožni putrovci s Baščaršije.
Za mladu su izrađene posebne čeze, ukrašene đumbirima i đulovima, đaurskom basmom i haremskom ponjavom. U njima je sjedilo nekoliko djeveruša nakićenih da su se blistale kao rosa sabahska. Na glavi im crveni fes, ukrašen niskom dukata, a povrh šamijica sa kericama. Ispod – ljupka i rumena lica, a na rukama zlatne belenzuke, na trupu svilena košulja i dimije. Jelek od kadife srmom vezen, preko njega anterija s mundihanom preko pojasa, na nogama pamuk čarape i sarajevske papuče.
Isprosiše mladu, povedoše je bez njene volje. Sva je u zlatu i kadifi, ali je njena duša u mraku i trnju, askijom će posjeći tog starca pored nje. Telal i stari svat povika:
„Mašalah, mašalah…!
Vranci i lipicaneri hržu, praporci zveče, potkovi odjekuju. Zurle, defovi i talambasi odjekuju na sve strane. Lijep i sunčan proljetni dan. Svatovi pjevajući na putu iz Topalovića ulaze u Sibovac. Ispred je Hadžibegovača i bijeli dvor Ibrahimage.
Na nebu se odjednom pojaviše tamni oblaci, a na zemlji prasak, pucnjava, hajka, halabuka. Nikoše čalme kao nišani, nastade komešanje i borba. Sikću jatagani, praskaju kubure, grme samokresi. Došao Hamza po svoju Mejru. Zgrabi je desnicom, ali ne upotrijebi ljevicu. Pogodi ga kuršum nečiji, Mejra kriknu kao guja, diže ruku na Ibrhimagu, al je njegova ćorda pogodi u sred srca. Padoše tako oboje jedno pored drugog, a iz neba poče liti kiša kao iz kabla. Borbe i dalje traju, mrtve glave padaju.
333 kamenčića
Nekoliko dana kasnije poginule junake i svatove pokopaše u Sibovcu. Mejra i Hamza su ukopani u zajdnički mezar. Tu, gdje su oni ukopani, ubrzo se pojavilo jezero. Po kazivanju ljudi iz tog jezera, gdje su svati i nesuđeni mladenci ukopani, svaki put kad bi kiša padala, hučalo je i ječalo, da je odjekivalo na sve strane.
Jezero se zadržalo i da huka sve do 1950. godine, kada ga je neki mještanin prokopao i pustio vodu da oteče. Nedugo zatim umro je od iznenadne bolesti.
Dugo su se ovdje okupljali vjernici i hodočasnici. Jedno vrijeme je učena i Kišna dova. Posljednja je bila 1956./57. godine. Hutbu je predvodio hafiz Džemal Hodžić, u narodu cijenjen i poznatiji kao Gagić.
Prvo se u džamiji proučilo na 333 kamenčića, zatim bi džematlije i vjernici iz okolnih mjesta išli na mezarje Šehitluci do šejh Sinanovog turbeta. Odatle bi krenuli do Sibovca. Tu bi se džematlije poredali u safove, a hafiz Gagić bi počeo hutbu surom El Fatiha. Džematlije bi aminale.
U vrećice bi stavljali 333 kamenčića, a onda ih spuštali u sibovačku rijeku. Vrećice bi čuvala osoba od povjerenja sve dok ne bi počela padati jaka kiša. Tada bi se izvadile vrećice iz vode, a kamenčići bi se posuli ispred dovišta. Tokom čitave hutbe vjernici bi učili okrenutim rukama i prstima prema zemlji. Iako se kišne dove više ne uče, ljudi i danas dolaze na ovo mjesto, uče Kur`an, ostavljaju sadaku, novac, materijale za odjeću ili, jednostavno, samo se srcem predaju Stvoritelju. Postoji tradicija da u proljeće vjerski učene žene ostavljaju pšenicu kako bi godina bila rodna, ukućani zdravi, a berićet u kuću dolazio, piše Aura.ba.
