MOJA SJEĆANJA

Inela Nogić: Bili su to posebni dani

Nogić: Radim kao grafički dizajner u Holandiji

Razgovarala: Nerma AJNADŽIĆ

22.4.2018

Sarajevo je grad o kojem su ispričane brojne priče, legende, a u novijoj historiji obilježila ga je opsada, pod kojom je bio duge četiri godine. Bilo je to i vrijeme otpora i prkosa ljudi, čiji duh ni u jednom trenutku nije klonuo. O tome svjedoči i Inela Nogić, Miss opkoljenog Sarajeva 1993. 

Tada sedamnaestogodišnja Inela i ostale takmičarke iznijele su na binu natpis na kojem je pisalo “Don't let them kill us” (“Ne dajte im da nas ubiju”). Svjetske medijske kuće prenosile su priču o nepokorenom gradu, u kojem je, uprkos svim torturama koje je preživljavao, održan Izbor za Miss.

Danas, 25 godina poslije, Inela i dalje priča o tim vremenima i nosi uspomene. Iako živi u Holandiji, Sarajevo je, kako je rekla, uvijek dio nje. U velikom intervjuu za “Avaz” govorila je o svom životu u zemlji lala, djeci, ali i o sjećanjima na period kad je izabrana za Miss opkoljenog Sarajeva i svega što se tada dešavalo.

- Moje vrijeme ovdje posvećeno je mojoj djeci i poslu. Provodim ga odgajajući njih i radeći. To je, otprilike, to – govori nam Nogić.

Kćerka i sin

Šta, ustvari, sada radite?

- Inače sam grafički dizajner. Radim na privatnoj bazi tako da imam malo više vremena za svoju djecu. Pubertet je tu. Oni su blizanci, a 3. maja će napuniti 16 godina.

Planirate li nešto posebno za njihov rođendan?

- Oni su sami po sebi posebni. Svaki moj korak je, kad su oni u pitanju, poseban. Neka su oni meni živi i zdravi, to je na prvom mjestu. Samo neka se pronađu u životu, to je ono nešto što bih najviše željela.

Kako ste se, nakon manekenstva, odlučili za grafički dizajn?

- Oduvijek sam bila umjetnička duša i voljela sam crtanje. Strašno sam dobro crtala i u školi. Moji su radovi uvijek bili po panoima. Ali, da se počnem baviti time, krenulo je od mog tadašnjeg supruga, koji se bavio fotografijom. Tatina želja je da budem ekonomista i počela sam studirati u Sarajevu. S obzirom na to da je tata bio daleko, a ja izvan BiH, odlučila sam se za grafički dizajn.

Vi ste 1994. otišli iz Sarajeva.

- Da, udala sam se za holandskog novinara i otišla. Ali, konstantno dolazim u Sarajevo. Jedan period sam bila tamo zbog djece, jer sam htjela da oni budu u kontaktu sa svojim korijenima. Nisu ni govorili naš jezik, a sad ga govore perfektno.

Anarhista sam

Samo godinu ranije, ponijeli ste titulu Miss opkoljenog Sarajeva.

- Nisam tip misice. Ja sam jedan prijeratni panker, koji je furao frizuru izbrijanu oko ušiju, a gornji dio pušten. Anarhista, da se razumijemo. Naravno, nemam ništa protiv toga, da me pogrešno ne shvatite. Ali, nisam ja tip za te stvari. Moja majka je sa svojom prijateljicom vidjela to negdje i pomislile su da bi mi to možda, s obzirom na moju figuru i izgled, dobro došlo. Nikad se ne zna šta može biti. Uradi nešto pa vidi šta to sve može donijeti. Tako da je to krenulo s tom nekom namjerom.

A Vaš otac?

- Ništa o tome nije znao, posljednji je saznao, jer se, naravno, ne bi složio. I razumijem ga u potpunosti. Počeli smo kovati planove u tom kontekstu, šta bismo mogli uraditi kad bih ja pobijedila. Nagrada je bila put u Španiju pa bih ja, kao, mogla izvlačiti jedno po jedno iz Sarajeva. To je i prevagnulo da se prijavim.

Niste ni pomislili da ćete pobijediti?

- Apsolutno ne. Uopće nisam razmišljala ni o čemu. Nije mi to bilo ni u glavi. Baš je to sve bilo u onom fazonu: “Probaj, vidi, pa šta bude.” Mrtva glava neće pasti od toga, u svakom slučaju.



Jedna od rijetkih fotografija s Izbora 1993.

A onda ste čuli svoje ime...

- Stvarno su mi se noge odsjekle. Uopće nisam ni čula svoje ime među prvih šest koje su prozvali. Kad sam pobijedila, nisam znala kako reagirati. Sve su misice, onako, elegantne, a ja... Ali, eto, izvukla sam se nekako.

Mnogi ni tada ni poslije nisu vjerovali da se jedan takav izbor održao dok rat bjesni.

- Mogu shvatiti da se to ljudima koji to tada nisu doživjeli, čini nenormalnim. Ali, kad se čovjek nađe u toj situaciji i pokušava nastaviti živjeti normalno, i to ispadne sastavni dio života, nama je to bilo koliko-toliko normalno. Svijetu je to izgledalo van svake pameti. I meni bi da se nisam nalazila tu, u tom ratu. I zbog toga je i privuklo toliko pažnje.

Ali, iz ove sada perspektive, to je tada bilo nešto posebno.

- Da, i ja sada, iz ove perspektive, gledam na to sasvim drugačije. I stvarno jeste posebno. Nikad nisam čula za neki izbor da se desio u bilo kojoj zemlji koja je pogođena tim ružnim momentima.

Postali ste jedan od simbola otpora.

- To smo mi svi, kompletan narod, da se razumijemo. Ja stvarno ne vjerujem u simbole. To su, ustvari, neki poticaji ljudima za životom dalje. Preživljavanje je bilo u pitanju.

Postoji nostalgija

Nedostaje li Vam Sarajevo?

- Uvijek. To je jedan dio mog života, lijepog i ružnog. Ali, kad posložim to sve u jedan paket, to je dio mene i uvijek će biti, ne na negativnoj razini nego na pozitivnoj. To me samo obogaćuje kao čovjeka. Postoji nostalgija i postojat će. Nema čovjeka koji to nema. Malo bi mi bilo čudno da nije tako.

Šta Vaša djeca kažu na to što ste Miss opkoljenog Sarajeva?

- Evo, dok pričamo, oni su tu, u sobama, čuju sve. Ja sam njima, na prvom mjestu, mama koja može biti nekad zeznuta, a nekad dobra, kako zasluže. Prema mom osjećaju, moja djeca sve to doživljavaju poprilično pozitivno. Nekad ljudi znaju reći možda nešto ružno, ali ne dotiče ih se to toliko.

Nisam postala drugačija

Šta se dešavalo poslije izbora?

- Klasična ludnica. Na moje vlastito iznenađenje, dolazilo je mnogo TV ekipa, novinara... Nisam se tome ni u ludilu nadala. Kompletnom svijetu je to bilo interesantno, jer se to nikad nije vidjelo i doživjelo. Moj život se nije poremetio. Nije bilo kao nekad, ali ne mogu ni reći da se u pozitivnom ili negativnom smislu promijenio. Jednostavno, bilo je interesantno. Sva ta znatiželja, ljudi, intervjui... Ali, da sam ja drugačija postala, daleko od toga. To sve je trajalo, a traje i dan-danas.

Manekenka protiv svoje volje

Jeste li ikad poslije poželjeli da se bavite manekenstvom?

- Da budem misica ponovo? Ni pod razno! Bavila sam se manekenstvom, ne svojom voljom. Poslije tog izbora, vidio me je modni agent Džon Kazablanka (John Casablanka). No, nisu me pustili iz zemlje. Ali, kad sam 1994. izašla iz Sarajeva, manekenstvom sam se uspješno bavila pet godina. Protiv svoje volje, s ne baš nekim velikim oduševljenjem. Ali, eto, išlo mi je to. Bilo je simpatično, upoznala sam i dosta ljudi.

Nije bilo dovoljno, ponavlja se...

Bili ste na koncertu grupe U2 na Koševu.

- Njihova pjesma “Miss Sarajevo” je nama napisana. Kad su počeli da me spominju, da sam kao neki simbol, govorila sam: “Ma, koji simbol, ljudi, šta vam je?” Kompletna ta situacija treba da bude simbol i naznaka ostatku svijeta da se neke stvari ne smiju ponoviti, ali se, očigledno, i dalje dešavaju. Dakle, mi nismo primjer, nismo ni dovoljan simbol, tako da kažem.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.