Region je oduševljen novim srbijanskim filmskim ostvarenjem “Južni vetar”, koje je premijeru imalo u avgustu na Filmskim susretima u Nišu. Od tada osvaja nagrade, a jednu od njih, specijalnu nagradu za produkciju, dobilo je i na Tuzla Film Festivalu.

Velika čast

Režiju filma koji oslikava drugu stranu momaka s beogradskog asfalta, organiziranog kriminala, dilanja droge, krađe automobila, potpisuje Miloš Avramović, koji je, zajedno sa Petrom Mihajlovićem, autor scenarija. A glumačka ekipa je sjajna. Dragan Bjelogrlić, Srđan Žika Todorović, Bogdan Diklić... glumci starije garde upotpunjeni mladim snagama, na čelu kojih je Beograđanin Miloš Biković (30), trenutno jedan od najpopularnijih glumaca na ovim prostorima. On je karijeru počeo u serijama “Stižu dolari”, “Bela lađa”, “Vratiće se rode”, s Bjelogrlićem je radio na ostvarenju “Montevideo, Bog te video”, a često glumi u ruskim filmovima.

Dio ekipe boravio je nedavno u Sarajevu, gdje smo se i susreli s Bikovićem.

Kakvi su dojmovi iz Sarajeva?

- U Sarajevu sam bio prije, otprilike, šest mjeseci. Volim doći ovdje. Sarajevo i dalje nosi taj duh internacionalizma, civilizacijske mješavine, raznih kultura i nekih vrlo smjelih ljudi. Imam utisak da je Sarajevo, jednostavno, drugačije od ostalih gradova. Uvijek je bilo centar umjetnosti, tako mi djeluje po samom naboju energije. Volim doći u Sarajevo.

Reakcije na “Južni vetar” do sada su sjajne.

- Mi nismo očekivali ovakvu reakciju, da će ljudi već poslije dva-tri dana ponovo ići u kina da gledaju film. To nas je na društvenim mrežama iznenadilo, što su se ljudi masovno vraćali da gledaju opet. Nema čekanja da se slegne utisak nego odmah. To je za nas sve velika radost i definitivna potvrda kvaliteta filma. Taj humor, energija, radnja, uzbuđenje i takva gluma su dobitna kombinacija. Mislim da ćemo imati regionalni hit.

Zemlja beznađa

Uloga Petra Maraša iz Vaše perspektive?

- To je talentiran momak, koji je mogao da krene težim putem u zemlji beznađa, kao što je Srbija. To jest Srbija kakvom je mi prikazujemo, nije ona toliko beznadežna kao u ovom žanru. U sredini gdje ne postoji perspektiva, pretpostavljam da s njim može da suosjeća mlad čovjek i u Tuzli, Podgorici, Sarajevu, Ljubljani... To je čovjek koji je krenuo lakšim putem. Posegnuo je za svim, da odmah ima ono što se, inače, stječe teškim radom ili genijalnošću. To ga odvodi u seriju događaja koja će zauvijek izmijeniti njegov život. Tako ja njega doživljavam.

Uz Vas su strarije kolege,  vrhunski glumci. Kako Vam je bilo raditi s njima?

- Velika mi je čast raditi s takvim ljudima. S Draganom Bjelogrlićem se znam deset godina. Prijatelji smo i radili smo zajedno, ali nikad nismo dijelili kadar. I, evo, sad smo ga prvi put dijelili, što je za mene bilo baš posebno. I, naravno, Bogdan Diklić, koji je jedna od malobrojnih živih legendi koje su ostale još iz vremena Jugoslavije. Vanvremenski glumac, gromada!

Bogdan Diklić igra Vašeg oca. Kakav je bio kao otac?

- Sjajan. S takvim glumcem u kadru! Kada radite s takvim glumcem, znate da, kad on uđe u kadar, taj kadar je pun. Bez obzira na to koliko mala uloga bila, on sa sobom nosi neku dubinu i sadržaj.

Kultura u fokusu

Otišli su velikani Milena Dravić, Dragan Nikolić, Ljubiša Samardžić... Šta ostaje poslije njih?

- Rijaliti program. Ovo govorim s dozom ironije. Naravno da možemo ponuditi više i upravo će “Južni vetar” to i pokazati. Treba vratiti u fokus kulturu. Mi smo razjedinjena plemena, imamo malo tržište. I zbog toga su nam kinematografije ovako bijedne. Zato nama caruju rijaliti programi i neka laka zabava. A mi svi osjećamo da možemo bolje i da zaslužujemo više.

Šta Vam najteže pada u ovom poslu?

- Nedostatak sna. To mi trenutno najteže pada. Ali, drago mi je što radim ono što volim i čini mi se da to ide uspješno.

Kakvu ulogu priželjkujete u budućnosti?

- Kad god sam priželjkivao ulogu i nadao se da ću nešto da odigram, to nije bilo dobro onoliko koliko bude kad me uloga iznenadi i kad otkrijem nešto za sebe neočekivano.

50 zadovoljnih i 100 nezadovoljnih

Kako se nosite sa slavom? Ljudi čekaju u redu za autogram i fotografiju s Vama.

- Ovako živim već posljednjih petnaestak dana. Naviknete se, to je dio posla. Ja, ako se sad slikam 50 puta, bit će 50 zadovoljnih ljudi i stotinu nezadovoljnih. Ali, meni je draže da uradim tako nego da se ne pojavim uopće. Mada mi ni to niko ne bi zamjerio. Ali, opet, ja znam da onda ja ne bih ispoštovao svoju publiku.

Trening i ludilo

- Jedna je stvar kad se uspjeh desi u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, a potpuno je druga stvar kad se to desi u Moskvi. To su nesagledive neke razlike u tržištu, potražnji i svemu onome što taj poziv nosi. Meni je na neki način uspjeh u Beogradu bio neka uvertira za ono što se desilo u Moskvi tako da mi je mnogo lakše da tamo podnesem još veće ludilo, jer sam već prošao kroz trening ovdje.

Nije sve za priču

Kakvi ste kad su kamere ugašene?

- Svakakav. Nije sve za kameru i priču. Ma, nisam ja mnogo različit od ovoga kakav sam sada, samo što sam vrlo oprezan, u smislu kad razgovaram pred kamerama.