Neki intervjui se dese kada novinar ni u dalekim mislima nema namjeru ili ideju da ga realizira. Ovaj sa Sašom Lošićem Lošom (54) dogovoren je prilikom slučajnog susreta tokom nedjeljne šetnje na sarajevskoj Darivi.   

Vjerujem da je i Loša iznenađen da je uopće dao intervju, jer je posljednjih godina izuzetno dosljedan u izbjegavanju medija.

Jedna od najvećih muzičkih zvijezda na ovim prostorima i autor nezaboravnih pjesma i to ne samo za „Plavi orkestar“, kapitulirao je pred argumentima potpisnice ovih redova koja je imala podršku njegove životne saputnice Špele Možine. I tako je nastao ovaj ekskluzivni intervju.

Prva svadba

Za početak, zašto tako dosljedno izbjegavate medije?

- Nemam neki poseban razlog. Usprkos stotinama ljubaznih poziva za gostovanja u medijima različitih formata, nekako mi se činilo prirodnim da jedinu komunikaciju s publikom imam putem živih nastupa. Možda i zbog toga što su riječi generalno devalvirale. Danas te ljudi uopšte ne slušaju šta im govoriš, samo čekaju na svoj red da oni tebi nešto kažu. Ljudi su danas fokusirani samo na sebe, slikaju svoje lice svaki dan i raskošno dijele svoju privatnost na društvenim mrežama. Kako je jednom rekao Bregović: “Da me nije sramota, opalio bih i ja jedan selfi.”

Nedavno je „Plavi orkestar“ svirao na svadbi DJ Umeka u Ljubljani.

- To je bila naša prva svadba. Inače ne sviramo po vjenčanjima, ali smo ipak bili polaskani da nam je poziv uputio jedan od najpoznatijih svjetskih DJ-eva, neformalni “Kralj Techna”. Pristali smo pod uslovom da sviramo bez honorara. Poslije slavljeničkog koncerta u Ljubljanskoj operi, DJ Umek i njegova ljubazna supruga su nam, kao poklon, uručili Umekov remiks pjesme “Zelene su bile oči te” koju uskoro namjeravamo objaviti.

Nakon dugo vremena, Vaša adresa je u Sarajevu. Je li to grad iz Vaše mladosti ili...?

- Stjecajem privatnih okolnosti, posljednje četiri godine ponovo živim u Sarajevu zastalno i uživam u svakom trenutku dok hodam njegovim ulicama. Ispijanje jutarnje kafe s prijateljima oko devet sati, onda druga kafa oko 11, ručak i šetnja s ocem, somuni na Alifakovcu, zvuk tramvaja, pozdravi sa srdačnim ljudima na ulici, razgovori s taksistima o svim temama, najbolje komšije... Grad u kojem kada padne veče, ne znaš gdje prestaju svjetla mahala, a gdje počinju zvijezde.

Jesam li u pravu ako kažem da „Plavi orkestar“, nakon koncerta pred 50.000 duša u ljeto 2017. godine kod Vječne vatre, proživljava drugu mladost?

- Da, poslije tog koncerta, koji je postao jedan od najznačajnijih u našoj karijeri, imali smo želju da snimimo naš prvi „live“ album. Krenuli smo na turneju i obišli puno gradova. Turneja „Everblue“ pokazala se kao naša najuspješnija još od davnih osamdesetih. Nismo se ništa posebno trudili, nekako se sve posložilo. Ali život tako namjesti da ti ide onda kad ti je najmanje stalo.

Čudna inertnost

Kakvi su Vam uopće planovi s grupom. Prije desetak godina najavljivali ste kraj?

- Da objavljujemo singl po singl. I da to izdamo „live album“. Radimo paralelno i na dokumentarnoj seriji za slovenske producente koja će sadržati mnogo neobjavljenih video i audiosnimaka iz života grupe. Mislim da to dugujemo našoj publici.

Što se tiče objave kraja, to se dešavalo prije 15 godina, u doba kada sam imao napad panike da neću imati vremena da uradim ništa izvan okvira benda. Srećom, u „Orkestru“ vlada potpuna tolerancija, tako da svaki član ima potpunu podršku i razumijevanje da se bavi i svojim samostalnim projektima. Dakle, dobra vijest je da se, bez obzira na ostale potencijalne angažmane članova benda, „Plavi orkestar“ ne namjerava nikada raspasti.

Pred ogromnom popularnošću „Plavog orkestra“ nepravedno je pomalo u drugom planu Vaš kompozitorski rad u filmovima, teatru i na TV serijama. Vi ste radili muziku i za seriju koja se upravo emitira „Žigosani u reketu“.

- Posljednjih nekoliko godina propustio sam more lijepih ponuda, dijelom zbog obaveza prema grupi, a dijelom zbog neke čudne inertnosti koja me obuzela. Drago mi je da je Dragan Bjelogrlić bio uporan i izvukao me iz letargije, tako da smo ponovo ostvarili saradnju nakon našeg posljednjeg zajedničkog projekta “Vratiće se rode”. Drago mi je, takođe, da u seriji “Žigosani u reketu” na moju muziku u free styleu repaju Sky Wikluh i Vojko V., umjetnici nove generacije, koje izuzetno cijenim.

Najznačajnija pjesma za Vas?

- „Suada“ i „“Good Bye Teens“ kao simboli jedinstva suprotnosti poetike „Plavog orkestra“.

Vi ste od onih koji su pobijedili barem jedan strah (od letenja) i jedan porok (prestali ste pušiti). Otkrijte nam kako?

- I piti. Prestao sam i piti i pušiti tačno prije 8 godina, 4 mjeseca i 16 sati. Uvijek sam se sjećao Tesle koji je jednom pisao o tome kako je kao 20-godišnjak, dok je živio u Mariboru, gotovo svakodnevno pio i kockao u nekoj kafani pored željezničke stanice. Jednog dana ga je posjetila mati i u zavežljaju mu donijela svu njihovu teško stečenu ušteđevinu: “Evo ti, sine, što prije prokockaš, prije će te proći.” Nakon toga, pisao je Tesla da je iščupao iz sebe sve svoje poroke. Zahvaljujući toj samodisciplini, kako je rekao, ostvario je sve svoje vizije i dostignuća. Čovjek mora imati snagu volje.

Neće biti nas

Na koncu da se poslužim stihovima jedne od Vaših pjesama: “Na ovom svijetu što od sebe traži spas, svega će biti samo neće biti nas...“. Šta Vi činite da kvalitetno iskoristite dane Vašeg života i da jednog dana ne žalite za nekim propuštenim prilikama ili ljudima?

- Prošao sam dosta toga. Radio sam danonoćno ne štedeći se. Ostvario sam puno, objavio nedovoljno. U mojim arhivama je više od trideset sati neobjavljene muzike. Osjećam da još mogu da dam, ali nešto u meni me sprječava. Nikad nisam osjetio potrebu da se hvalim, da lobiram, kapitaliziram svoj minuli rad. Rijetko tko na mom mjestu to ne bi učinio. S druge strane, u posljednje vrijeme se pitam zašto uopće objavljivati. Zašto ostavljati utisak? Moj najveći uspjeh će biti kada se budem povukao na otok i uživao još samo u tišini. Nedavno sam bio na Hvaru tri mjeseca, u decembru sam bio gotovo potpuno sam na rivi. To mi prija. To je moj svijet. Bez zvukova, samo priroda i druženje s dragim prijateljima.

Znate kada je čovjek slobodan? Čovjek je slobodan kada ne osjeća potrebu da ostavlja utisak pred drugim ljudskim bićima. Ja, očito, još nisam ostvario taj ideal.

Ja sam razočaravajuće “normalan” čovjek

Vaša skromnost i jednostavnost u privatnoj komunikaciji obrnuto je proporcionalna Vašoj popularnosti. Ponekad imam dojam ste pomalo stidni, dok se u trenutku kada se popnete na binu situacija mijenja?

- Znate šta, zvuči kontradiktorno, ali ja nikada nisam uživao u slavi. Ja sam, da tako kažem, razočaravajuće “normalan” čovjek. I za ostale članove grupe vam se čini, kada ih upoznate, kao da ste s njima išli u isti razred. Mi se, naprosto, ne znamo ponašati estradno. Smatram da kad se počneš ponašati estradno, ceremonijalno - kada počneš sebe doživljavati kao lik iz novina – to je ipak mali put do ludila.

A kada se popnem na binu, situacija se mijenja jer se još osjećam isto kao kada sam tek počinjao. Kao amater. Još umirem od treme pred svakim nastupom. Na scenu izlazim kao da me je neko ispalio iz topa, nimalo „cool“.

Idealizam i zanos

Kako na Vas utječe aktuelna situacija u BiH i regionu?

- Kao i na svakog drugog čovjeka. Uvjeren sam da postoji idealizam i zanos u mnogim našim ljudima koji će učiniti sve da se održi mir i ne ponove okolnosti koje bi mogle dovesti do tragičnih događaja. Volio bih kada bi sve zemlje ovog regiona živjele spokojno i u dosadnom političkom okruženju.

Ko i zbog čega

„Beatles“ ili „Rolling Stones“ ?

- „Beatlesi“, zato jer su pop, jer su autorski fleksibilni i duhoviti.

Selindžer ili Franzen ?

- Selindžer, jer je bio jedan od stubova mog odrastanja, emotivni toponim moje poetike, svijeta osjećajnosti.

De Niro ili Paćino ?

- De Niro svakako, jer je nepretenciozan i zato što se za svaku ulogu spremao kao da je astronaut.

„Štuke“ ili „Dubioza“ ?

- Nema šanse da se odlučim, jer su genijalni i neuporedivi.

Ronaldo ili Mesi ?

- Nažalost, ne razumijem se u fudbal. Gledam samo svjetska prvenstva i kad igra reprezentacija.

„Kum“ ili „Bilo jednom u Americi“ ?

- Bilo jednom u Americi zbog sentimentalnosti, Morikoneove muzike i rečenice „Nemoj doći večeras, jer uspomene su sve što nam je ostalo“.

Više nisam u grču

Kako biste Vi opisali fazu u kojoj se sada nalazi „Plavi orkestar“, a kako fazu u kojoj ste Vi privatno?

- „Plavi orkestar“ je prešao u kategoriju bendova koji više ne zavise od medijske prisutnosti, novog albuma, histerije hita. Mi smo bend s bogatom istorijom i velikim brojem pjesama koje ljudi poznaju. Vjerovatno je to razlog da smo posljednjih nekoliko godina naprosto zatrpani pozivima iz regiona i ostalih dijelova svijeta.

Privatno sam u fazi u kojoj mi se čini da je sve tako relativno u životu. Bio veliki ili mali, uspješan ili neuspješan, ostavio trag iza sebe ili ne, nekako mi je svejedno. Imam neke druge prioritete. Ne mislim da nisam sretan, nemotivisan, bez energije. To nikako. Nego samo više nisam u grču ni zbog čega, a ponajmanje uspjeha.