Badnja večer u zimu 1942. godine trebala je biti posljednja u životima nekoliko stotina pravoslavnih vjernika, jer su ustaške vlasti u okupiranoj Tuzli namjeravale srušiti Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice. Uporedo s rušenjem tuzlanske pravoslavne crkve, ustaše su namjeravale započeti masovne egzekucije civila srpske i jevrejske nacionalnosti.  

Pavelićev saradnik 

Informacija o pripremi monstruoznog ustaškog plana doprla je do Šefketa ef. Kurta, muftije tuzlanskoga, koji je okupio ugledne Tuzlake i sročio rezoluciju koja je dostavljena njemačkim okupacionim snagama. Potpukovnik Vist (Wist), njemački komandant grada, hitro je reagirao te su po Tuzli istaknuti plakati s upozorenjem „da niko nikoga ne smije zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi”. 

Poslije rezolucije upućene njemačkim okupacionim snagama, Šefket ef. Kurt i hadži Hasanaga Pašić, nekadašnji gradonačelnik Tuzle, predvodili su delegaciju koja će se sastati s Andrijom Artukovićem, ministrom unutrašnjih poslova NDH, desnom rukom poglavara Ante Pavelića. 

Njihov razgovor nije bilo nimalo prijatan, a u jednom trenutku, kako će kasnije ispričati svjedoci, Artuković je repetirao svoj luger i krenuo na efendiju Kurta i Pašića. Preostali članovi delegacije tuzlanskih uglednika poručili su Artukoviću da će cijela Tuzla otići u šume ako ubije efendiju Kurta i Pašića. 

Velika dženaza  

Zločinac takvog kalibra, kakvog je zasigurno i bio Artuković,  pokleknuo je pred odlučnošću tuzlanskih uglednika amnestirajući područje Tuzle od svojih rasnih zakona, a zahvaljujući tome, najveći broj tuzlanskih Srba i Jevreja izbjegao je tragičnu sudbinu sunarodnjaka s tadašnjih jugoslavenskih prostora. 

Efendija Kurt ostao je u Tuzli sve do smrti. Umro je 21. juna 1963. godine u 84. godini. Desetak hiljada građana Tuzle i okolice došlo je na njegovu dženazu, a dirljiv govor održao je prota Đorđe Jovanović.

Orden i ulica u Tuzli

Muhamed Šefket ef. Kurt rođen je u Travniku 1879. godine, gdje je završio osnovnu školu i medresu, dok je studije okončao u Carigradu i Damasku. Službovao je u Travniku i Banjoj Luci, a u Tuzlu je stigao 1925. godine i ostao muftija sve do 1933. godine. Penzionisan je 1936. godine. 

Njegova dvojica sinova Asim i Enver poginuli su kao pripadnici partizanskih jedinica u NOB-u. Šefket ef. Kurt, kao vjerski službenik, odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva, a ulica pored Mejdanske džamije u Tuzli danas nosi njegovo ime.