Statistike kažu da na bh. izborima u prosjeku glasa polovina od ukupnog broja registrovanih birača. Među njima, i to je računica, procentualno je najviše penzionera. Nove snage i mlade nade demokratsko odlučivanje nedjeljom većinski prespavaju ili ga provode u strogoj dokolici, između šiše i kladionice. Dakle, o budućnosti ove zemlje presudno odlučuje starija populacija. I to je fakat!
Svaka vlast svjesna je te glasačke mašine. Zato se valjda u godini izbora tradicionalno upregne s ulizivanjem i dodvoravanjem najstarijima među nama. Čeka se pravi trenutak, odredi najadekvatnija bina s koje će premijer i resorni ministar svečano, urbi et orbi, objaviti radosnu vijest o povećanju penzija, i eto ti za novinarske sladokusce, posebno one režimske, odlične propagandne temice.
Na stranu sad što se za tu „uvećanu mirovinsku vrijednost“ (što bi rekli takozvani ekonomski analitičari kad hoće zvučati pametno i autoritativno) čestito ne može kupiti ni brašna vreća cijela, najave povećanja sadake redovno se dočekuju s neskrivenim simpatijama. A kako i ne bi u zemlji penzionera na brdovitom Balkanu gdje svaka marka viška predstavlja poželjnu dragocjenost. Vrag se, međutim, uvijek krije u onom detalju kad vlast nešto obeća, pa hladnokrvno slaže. Dokazali su to, jelte, milion puta: U drevnoj disciplini obećanja među preponama šampioni su svijeta.
