Jin i jang bosanskohercegovačke politike vaistinu jesu Milorad Dodik i Dragan Čović. Ideološki su blizanci, kućni prijatelji, saborci, saveznici i šan(k)erski partneri. O svakoj temi imaju identičan stav. Od Vašingtona do Moskve, Brisela i Teherana, od Une do Drine, Save i mora. Neovisni od objektivnih vanjskih okolnosti, geografskih meridijana i paralela, kantona i entiteta, stvoreni su da vazda misle isto. Slažu se k'o one puzzle što zabavljaju djecu.  

Ima zbilja puno konkretnih primjera za detaljnu elaboraciju zajedničkih akcija dvojca bez kormilara. Međutim, fali ovdje prostora da sve zapisano stane...

Ipak, nedavno se (moguće i usljed hronične migrene) predsjednik Republike Srpske ponovo divljački natovario na kosti banjalučkom biskupu. Protokolarni TV nastup iskoristio je da bi izvrijeđao Franju Komaricu klevećući ga da „izmišlja, podvaljuje i laže“. Inače, Dodik „svog“ biskupa primitivno napada u pravilnim vremenskim razmacima, kalendarski precizno svake druge parne godine. I to se isključivo dešava nakon što hrabri katolički pastir, bogobojazno, iskreno i matematički egzaktno, dokaže da iz entiteta kojim Dodik rukovodi i komanduje Hrvati neumitno nestaju. Danas ih je, eto, manje od pet posto u odnosu na pastvu iz 1991. godine. Narod je to, dakle, bez budućnosti, na samoj granici egzistencijalnog cenzusa.

Niko ozbiljan ne očekuje da će Čović adekvatno odgovoriti na Dodikovu drsku provokaciju i zaštititi Komaricu. Jer ljudska golgota banjalučkog biskupa, Čovića interesira poput lanjskog snijega u Posavini. Dakle, približno kao i natalitet Hrvata u Nevesinju.

Čović tehnokratski okrutno rezonuje da je vrijeme povratnika, tih nesretnih ljudi izvaranih od baš svake proklete vlasti, neumitno prošlo. Ostali su samo politički i finansijski interesi. A jedino s Dodikom, interesi su vječni i nepromjenjivi.