Stanovnici sela Ratkovo, a postojala su dva sela tog imena, Gornje i Donje Ratkovo, bili su inače poznati po navadi da kradu sve na što naiđu, a što nije pod striktnom kontrolom vlasnika. Vladalo je mišljenje da Ratkovčani kradu sve, pa i ono što im nikada neće trebati i što neće biti od bilo kakve koristi za njih, dakle, za njih je krađa bila neka vrsta narodnog sporta.
Dresirani tukac
U Ključu je pazarni dan bio subotom i ja pamtim da bi telal subotom ujutro rano prolazio kroz Ključ upozoravajući stanovnike da sklanjaju sve stvari s ceste, iz avlija i bašta i da zaključavaju vrata jer se zna da su Ratkovčani krenuli na pazar, a to nosi opasnost za svaku stvar koja nije pod pažnjom. Sjećam se jednog kuriozuma koji mi je otkrio nešto što nisam znao ni sanjao, a što se tiče i Ratkovčana i sredstava koje su ljudi koristili da se odbrane od njihove navade da nose sve na što naiđu. Naime, ja nisam znao da se tukac (ćuran) može dresirati tako da raspoznaje strance od domaćih ljudi.
To sam vidio kod mog amidže Muhamedbega Filipovića u njegovoj avliji u mahali Mehmedagići, gdje su se nalazile kuće mojih rođaka. U njegovoj avliji se subotom šepurio jedan povelik tukac koji je budno motrio ko sve prolazi pored kuće, zastajkuje i gleda u avliju ili pokušava da uđe u avliju ili baštu. Jednom sam začuo zapomaganje i vidio čudo neviđeno, tj. tukca kako skače na leđa jednom seljaku i pokušava da ga kljucne u glavu dok je on iz sveg glasa zapomagao moleći da ga neko spasi napasti.
Tada se pojavio moj adže Muhamedbeg i naredio tukcu da pusti čovjeka na miru, a njemu rekao da više nikada ne pokušava bez pitanja ulaziti u njegovu avliju, jer u njoj nema nikakvog posla, a da on zna da je dotični iz Ratkova i da je ušao ne bi li što našao što bi mogao ukrasti.
Zemljaci i popovi
Seljak je bez riječi izletio iz avlije sretan da se spasio napasti, a ja sam adžu upitao zar tukac može biti tako opasan, a on mi je rekao da svako živo biće na neki način može biti opasno jedno za drugo, a pogotovo ako ga se nauči da prepoznaje stranca od domaćeg čovjeka. Kasnije sam ovu sklonost kod seljaka iz tog kraja vidio i u slučaju kad je jedan od njih ušao u kuću navodno nudeći nešto za prodaju.
U prostoriji u koju je ušao nalazile su se i novine koje je čitala moja majka. Kad mu je majka rekla da ona ne želi ništa kupovati i da on ne treba da ulazi u kuću nepozvan, on je odmah izašao iz kuće, a majka je posegnula za svojim naočalima. Pokazalo se da ih nema na mjestu gdje ih je ostavila i odmah zaključila da ih je seljak ukrao. Rekla mi je trči za onim seljakom, on je, ne d'o mu Bog, ukrao naočale.
Kad sam istrčao iz kuće, zatekao sam seljaka kako proba naočale. Rekao sam mu „Bog te ne ubio, kako ćeš ukrasti naočale, a ne znaš čak trebaju li ti i odgovaraju li ti“. Ono što me je podsjetilo na onog seljaka iz avlije mog amidže bila je činjenica da mi je on bez riječi pružio naočale i brzo se udaljio kao da se ništa nije ni desilo. Ukrasti nešto, za te ljude nije nikakav događaj, nije loša stvar, nije nedozvoljeno i nije sramotno djelo i samo je stvar prilike, a krade se sve bez obzira na to je li od koristi ili ne, jednostavno je to narodni običaj.
Još dok sam bio dječak, a to je bilo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, sjećam se da sam, obilazeći krajeve o kojima je ovdje riječ, nailazio uglavnom na drvene crkvice i zvonike u šumicama i gajevima pored njih izgrađene od greda. Rijetka je bila poneka zidana crkva s ozidanim zvonikom uz nju.
Ljudi nisu mnogo marili za vjeru i popovi su imali mnogo muke da ih privedu poštovanju barem osnovnih vjerskih zakona i obaveza. Ja ne znam i daleko bi nas odvelo ako bih pokušao analizom raznih okolnosti otkrivati razloge za takvo stanje, odnosno zbog čega je to bilo tako.
