Knjiga „Ikari bosanskohercegovačkog neba“ autora dr. Izudina Šarića vjerodostojno je svjedočanstvo o herojskim podvizima članova Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane Armije Republike BiH. Autor je šest puta letio u enklave Goražde, Bihać i Žepa, nebrojeno puta na položaje Armije RBiH u okolici Sarajeva, Zenice ili Tuzle, sa ukupno oko 300 sati leta u nevjerovatno teškim i složenim ratnim uvjetima.  

Najteži let

- Rijetko kada se letjelo po danu. Uvijek su to bili noćni letovi helikopterima koji su nosili i do pet tona tereta te ukupno težili oko 15 tona. U letovima ka enklavama, neprijateljske položaje morali smo preletjeti četiri puta i rijetko kada smo se vratili nepogođeni. Knjigu sam posvetio trojici kolega, Džemalu Malkiću, Enveru Čokiću i Izetu Džambiću, koji su, pomažući drugima, svoje živote ostavili na bosanskim vrletima iznad Žepe – kaže autor knjige Izudin Šarić.

Počeci Ratnog zrakoplovstva Armije RBiH sežu u 1993. godinu. Te godine od Ukrajinaca je kupljeno 14 helikoptera koji su bili raspoređeni na slobodnom teritoriju, a dio u Zagrebu, koji su korišteni za operacije ka Bihaću. Prvi let ka Srebrenici, odnosno Cerskoj, koja je bila pod kontrolom ARBiH, dogodio se u zimu 1993. godine.

- Moj prvi let za opkoljene enklave bio je 15. aprila 1994. kada sam sa Džemalom Malkićem, Mujom Mušićem, Mehom Ajanovićem i Zijadom Bašićem krenuo za Goražde. Niko nam nije davao ni jedan posto šanse da ćemo uspješno obaviti zadatak. Iz Tarčina smo krenuli u pet ujutro i trebali smo sletjeti u rejon Jabuka kod Goražda. No, te položaje je u međuvremenu zauzela neprijateljska vojska i shvatili smo da moramo sletjeti na drugu lokaciju. Nismo ni pomišljali da se vratimo. Džemo je uspio prizemljiti helikopter u jednu bašču u rejonu Podhranjena i tako smo dostavili pomoć opkoljenom stanovništvu i saborcima - priča Šarić.

Njegov najteži let bio je upravo prema Goraždu. Helikopter je bio pogođen čak 27 puta, ali je pilot Džemal Malkić uspio da ga vrati do Tarčina. Bilo je to 23. aprila 1994. godine. Šarić je s Malkićem, Enverom Čokićem i Izetom Džambićem trebao letjeti i 7. maja 1995. za Žepu. Sudbina je htjela da ostane kod kuće.

Gurnuti u zapećak

- Nažalost, poginuli su. Zajedno s njima i još osam članova posade, uglavnom ljekara. Napravili smo propust, odnosno naša komanda, i nismo otišli po njih. Da je bilo obrnuto, Džemo bi otišao po svoje drugove, pošto je bio oličenje poštenja i hrabrosti. Ipak, 1998. godine oni su dostojanstveno ukupani u Tuzli, Đurđeviku i Dobrnji. Od 14 helikoptera koje smo imali, sedam je srušeno, poginulo je 30-ak članova posade, ali se to ne može mjeriti s poslom koji je obavljen i značaju tih operacija - navodi Šarić.

Ratno zrakoplovstvo ARBiH rađalo se kao i Partizanska eskadrila. No, „Ikari bosanskohercegovačkog neba“ zaboravljeni su u miru, a knjiga Izudina Šarića sačuvat će njihova imena i djela od zaborava.

- Nekad, tih ratnih godina, šalili smo se i govorili da ćemo biti uvažavani i poštovani kao Franjo Kluz ili Rudi Čajavec, po kojim su nazivane ulice i fabrike. Naš poduhvat, bez lažne skromnosti, bio je možda i veći nego njihov jer oni su imali veći slobodni teritorij, podršku saveznika, jaču vojsku... Oni su svoja herojska djela izveli 1944., a mi 1993. na suženom i rascjepkanom slobodnom teritoriju, u okruženju i nevjerovatnim uvjetima. Ipak, poslije agresije na BiH škola u rodnom mjestu Envera Čokića ne nosi njegovo ime, a trebala bi, nijedna ulica u Tuzli se ne zove po Džemi Malkiću, a morala bi. Lakše nam je nazvati prva, druga ili treća osnovna škola, a uspomenu na naše heroje gurnuti u zapećak. I sve nas je manje tog 7. maja, sve je teže organizirati obilježavanje jer datum nije među značajnim na općinskom ili nekom drugom nivou - sa žaljenjem konstatira Šarić.

Želja mu je da knjiga svoje mjesto nađe u bibliotekama srednjih škola kako bi novije generacije mogle pročitati i saznati nešto više o Ratnom zrakoplovstvu Armije RBiH i časnoj borbi bh. ikara.

Trećina pomoći ostajala u Hrvatskoj

Ovih dana aktuelizirana je priča kako je Hrvatska pomogla u odbrani BiH. No, Šarić svjedoči kako su helikopteri iz Zagreba letjeli prema Bihaću, ali da je Hrvatska sve to i naplatila.

- Trideset posto pomoći ostajalo je u Hrvatskoj, bilo da je riječ o hrani, municiji ili naoružanju. Letovi iz Zagreba prema Bihaću također su bili složeni. Od nekih 80 minuta leta samo 15 je bilo iznad slobodnog teritorija. Nekad smo letjeli iz pravca Ogulina, a nekad direktno preko Siska i Petrove gore. Slijetali bismo na heliodrom u Ćoraliće i vraćali se – prisjeća se Šarić.

Imena heroja

U svojoj knjizi Izudin Šarić je pobrojao heroje Ratnog zrakoplovstva Armije RBiH rahmetli Džemala Malkića, Envera Čokića i Izeta Džambića, te pilote Muju Mušića, Stipu Brakića, Željka Jagića, Jakuba Siočića, Mustafu Kahrića, Mehu Merdanića, Avdu Tuleka, Enesa Huseinovića, Ahmeda Zubaču, Zehrudina Džidića, Nafiju Ćatića, Muju Lotinca, Džemu Mašinovića, Dževada Brgulju, Safeta Derviševića, Mevludina Bešića, zatim letače tehničare Dinu Karića, Asmira Tokića, Fahrudina Mujagića, Mehu Ajanovića, Aliju Limnovića, Zijada Bašića, Amera Hasanagića, Azudina Rešidovića, Fikreta Dupanovića, Mazreku Halita te tehničare Sabru Muratbegovića, Muharema Šabića, Alju Mujčića, Vrcu Rahmija, Besima Gašija, Mirsada Džanku, Muju Rahmanovića, Senada Džinića...

Kobni let za Žepu

U historiji Ratnog zrakoplovstva ARBiH crnim slovima upisan je 7. maj 1995. godine. Na letu za opkoljenu enklavu Žepa živote su izgubili Džemal Malkić i Enver Čokić (piloti), Izet Džambić (letač tehničar), kao i putnici dr. Sead Halilović, dr. Muharem Deljković, dr. Husein Halilović, Nurudin Mustafić, Hasan Homorac, Avdo Mirvić, Selman Karić, Sabrija Ćesko i Hasiba Salihović.