BIH

Djeca koja trebaju srce ili jetru praktično osuđena na smrt!

Ugrožena i novorođenčad: Kod nas se ne vrše kadaverične operacije, a djeca koja su lakša od 30 kilograma ne smiju biti ni podvrgnuta takvom operativnom zahvatu

T. ROKVIĆ

16.12.2017

Niko ne zna koliko djece čeka na transplantacije, naročito srca ili jetre, jer u BiH nema registra. Riječ je o najugroženijoj populaciji, ali čini se da, osim roditelja, rodbine i prijatelja, to nikoga ne brine.   

Operacije u inozemstvu

 

Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, ističe da su ta djeca praktično osuđena na smrt. Kod nas se ne vrše kadaverične operacije, a osim toga, djeca koja su lakša od 30 kilograma ne smiju biti ni podvrgnuta takvom operativnom zahvatu.

A kad je operacija moguća, roditelji spas traže u Turskoj ili Francuskoj pod uvjetom da se nađe živi darovalac, što, nažalost, nije uvijek slučaj.

 

Žuljević ističe da mnogi roditelji zapravo nisu upućeni da Fond solidarnosti snosi troškove osobama mlađim od 18 godina.

 

- Fond solidarnosti pokriva troškove ne samo kod transplantacije nego po zakonu, Fond pokriva sva liječenja djece do 18 godina. Posebno ako se nešto ne može uraditi ovdje u BiH. To puno ljudi ne zna, imamo naviku da skupljamo novac i kada treba i kada ne treba, a on leži u Fondu – poručuje Žuljević.

On ističe da put do novca u Fondu nije jednostavan jer zahtijeva obimnu papirologiju. Potrebne su odluke komisija iz bolnica i iz Fonda, ali naglašava da je i to lakše nego godinama prikupljati određenu sumu novca.

 

Agonija mališana

 

Sa kakvim teškoćama i problemima se suočavaju mališani kojima je potrebna transplantacija, ali i njihovi roditelji, pokazuje i primjer Farisa Šestića. Imao je deset godina kada je otišao na operaciju slijepog crijeva, koja se iskomplicirala, pa mu je na kraju u Univerzitetskoj dječijoj klinici „Purpan“ u Tuluzu u Francuskoj transplantiran bubreg. Donator je bila mama Enisa.

 

Njegov otac Samir Šestić prisjeća se kako je sve počelo.

Nakon operacije Faris je počeo da natiče, bubrezi su mu stali, odmah je prebačen na intenzivnu njegu.


Samir i njegov sin Faris Šestić

- Došlo je i do zastoja srca, uslijedila je reanimacija, a nakon toga je imao dva moždana udara. Mislili smo da se nikada neće probuditi iz kome, a ukoliko se to i desi, da neće moći ni govoriti ni hodati. Bilo je govora da Faris ide u Englesku na liječenje, ali su nam na koncu rekli da ga ne treba izmještati iz Sarajeva – kaže Samir.

Ipak, odlučili su Farisa prebaciti na liječenje u Beograd. Napominje da mu nikada neće biti jasno kako je Faris preživio taj put.

- Tamo je bio na dijalizi. Stupio sam u kontakt s Francuskom i primili su Farisa. U svemu nam je pomogla „Otvorena mreža“. Tek kada smo vratili dijete u život, dobili smo termin za transplantaciju. Tamo se to može raditi. Ja kao otac nisam bio kompatibilan, majka jeste, i 14. aprila 2014. godine je urađena transplantacija. Prohodao je i progovorio kako treba – ističe Samir, naglašavajući da Faris danas ide kao zdrav dječak u školu.


Potrebno mišljenje ljekarskog konzilija

- Ukoliko u većim kliničkim centrima, kao što su u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, ljekarski konzilij napiše nalaz u kome se navodi da nisu spremni, odnosno ne mogu izvesti operativni zahvat i da upućuju pacijenta van države da se obavi, upravo na osnovu tog mišljenja Fond solidarnosti je dužan da izvrši uplatu troškova liječenja van naše države - poručuje Žuljević.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.