Niko ne zna koliko djece čeka na transplantacije, naročito srca ili jetre, jer u BiH nema registra. Riječ je o najugroženijoj populaciji, ali čini se da, osim roditelja, rodbine i prijatelja, to nikoga ne brine.
Operacije u inozemstvu
Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, ističe da su ta djeca praktično osuđena na smrt. Kod nas se ne vrše kadaverične operacije, a osim toga, djeca koja su lakša od 30 kilograma ne smiju biti ni podvrgnuta takvom operativnom zahvatu.
A kad je operacija moguća, roditelji spas traže u Turskoj ili Francuskoj pod uvjetom da se nađe živi darovalac, što, nažalost, nije uvijek slučaj.
Žuljević ističe da mnogi roditelji zapravo nisu upućeni da Fond solidarnosti snosi troškove osobama mlađim od 18 godina.
- Fond solidarnosti pokriva troškove ne samo kod transplantacije nego po zakonu, Fond pokriva sva liječenja djece do 18 godina. Posebno ako se nešto ne može uraditi ovdje u BiH. To puno ljudi ne zna, imamo naviku da skupljamo novac i kada treba i kada ne treba, a on leži u Fondu – poručuje Žuljević.
On ističe da put do novca u Fondu nije jednostavan jer zahtijeva obimnu papirologiju. Potrebne su odluke komisija iz bolnica i iz Fonda, ali naglašava da je i to lakše nego godinama prikupljati određenu sumu novca.
Agonija mališana
Sa kakvim teškoćama i problemima se suočavaju mališani kojima je potrebna transplantacija, ali i njihovi roditelji, pokazuje i primjer Farisa Šestića. Imao je deset godina kada je otišao na operaciju slijepog crijeva, koja se iskomplicirala, pa mu je na kraju u Univerzitetskoj dječijoj klinici „Purpan“ u Tuluzu u Francuskoj transplantiran bubreg. Donator je bila mama Enisa.
Njegov otac Samir Šestić prisjeća se kako je sve počelo.
Nakon operacije Faris je počeo da natiče, bubrezi su mu stali, odmah je prebačen na intenzivnu njegu.