Vidimo se sutra kod našeg Čuke, u podne. I tačan, kao i uvijek, stiže Abdulah Sidran, ulazi u „Šetalište", pozdravlja se. Šta će popiti, pita Nedim. „Ono što pije ona mala, onakvu kafu..."

Razlog susreta, fantastičan prijem i veče u Beogradu, na kultnom „Kolarcu". I hajde da krenemo s pitanjima, a Avdo se nećka. „Ma to je prošlo, stara vijest, pogledajte portale, novine iz Beograda, reakcije, pa na Facebooku..." Borba kreće i ipak uspijevamo da ga nagovorimo.

Sastav publike

- S radošću sam primio poziv kultne beogradske institucije, Zadužbine Ilije Milosavljevića Kolarca i Radio Beograda 2 da održim svoje književno, poetsko veče uz direktni prenos na radiju. Oni su nešto ranije počeli ciklus istaknutih evropskih i južnoslavenskih pjesnika. Čovjek se osjeća počastvovanim, jer su sigurno mogli iz BiH uzeti druge veoma dobre, jake ili bolje od mene pjesnike, ali, eto, izbor je pao na mene i ja sam ga prihvatio - počinje Sidran.

Otkriva nam da je imao veliku tremu, naravno, mnogo godina je prošlo.

- Strahovao sam od sastava publike, o svima nama koji smo od prije rata poznati po svojim poslovima na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, kruže različiti stereotipi, pa ponekad i neistine. Bojao sam se da se ne bi dogodila neka neprijatnost. Međutim, sat i po je prošao u potpuno prijatnoj i srdačnoj atmosferi s aplauzima koji su svakih pet minuta prekidali moje kazivanje. Da je radijski bilo predviđeno, moglo je i dva-tri sata trajati koliko je to bilo lijepo primljeno.

Sreo sam pet-šest ljudi koje sam poželio, a nisam ih vidio dvije decenije, i shvatio da postoji nešto što je kao atomska jezgra, nabijena energija iz koje se mogu očekivati čuda. Tako mi se učinilo da postoji nešto što je kulturna jezgra bivšeg jugoslavenskog prostora od koje je nešto preostalo. Mnogi beogradski pjesnici mogli su imati takvu salu i organizaciju, a da im ne dođe ni 20 ljudi, jer, naprosto, epoha u kojoj živimo nije naklonjena kulturi, već nečemu sasvim drukčijem.

U tome, između ostalog, vidim značaj tog mog nastupa i pojavljivanja na čuvenom beogradskom „Kolarcu" - u dahu je ispričao.

Plaćanje režija

Šta sada radi, koristimo priliku, finu opuštenu atmosferu, da nastavimo priču.

- Ja sada pijem kafu koju mi je napravio legendarni car Nedim Tabaković Čuka zvani Neven. Budite veoma oprezni kada umjetnika danas pitate na čemu sada rade. Sve što na dvije noge hoda po Sarajevu, ono radi na tome da riješi problem kako da preživi. Kada bi mi sada dali posao molera da okrečim nečiji stan, čini mi se da dolazi vrijeme kada će i akademik biti prinuđen da se na taj način održava u životu.

Živimo u jedno strašno teško i ružno doba. Ta takozvana tranzicija, u našim uvjetima pretvorila se u legalizovanu pljačku. Sve ono što je bilo društveno i državno, neko je shvatio brzo, mnogo prije nas koji smo tobože pametni, a vamo budale, da se to pretvara u privatno. Trči, leti, otimaj, uzimaj... u tom svijetu nije lako opstati onome koji se brine o duhovnim vrijednostima, a ne zna rukovati materijalnim dobima niti ih osvajati i pridobijati. Na čemu radim? Radim na tome da smislim kako osigurati školovanje djeci. Danas ni škole nema džabe. Kćerka mi završava gimnaziju, a sin četvrtu godinu fakulteta za koji je dobro da se peta završi vani.

Puna mi glava te vrste briga. Imam mnogo, kao i drugi ljudi, brige o plaćanju režija. Ne može se danas planirati književni rad na način da kažeš - narednih šest mjeseci pisat ću roman ili dramu ili scenarij, jer ti u petak moraš razmišljati o tome šta će tvoja porodica jesti u utorak. To je kazna koja je nepravedno nad nama se dogodila. Šta smo krivi, ne znamo. Mala satisfakcija nama se događa kada vas neko ko zna stvari vrijednosti, prepozna prihvati i pokaže poštovanje - govori Sidran.

I opet se vraćamo na Beograd. Pa govori: „Ko u Beogradu doživi da nastupi na 'Kolarcu', kad kreće kao književnik, smatra se da je tad afirmisan. Kao što je nekad bilo značajno objaviti prvu knjigu, a danas je beznačajno 50 objaviti."

Šta bi poručio mladima koji hoće da se bave ovim poslom? Kaže da u tim stvarima ne postoje mogućnost preporuke ni savjeta. Postoje vrste poslova za koje se ne može reći da je čovjek odabrao da se time bavi, nego kaže se da je to njega odabralo. „Da je bilo po mom, ja bih tutnjao po Evropi, imao avanturistički život do nekih godina. U neka doba svi se mi smirimo i postanemo korisni građani."

Sloboda čitanja

Ljudima treba prepustiti slobodu čitanja, kaže, a pitamo ima li na pomolu nekog novog Sidrana. Ne daje često književnicima preporuke, ali...

- Mirsad Pašović je fantastično duhovit pisac. Ovdje postoji oficijelna književna kritika, udruženje, njihove ljestvice i mjerila nisu, po mome mišljenju, u skladu s našom stvarnošću. Oni nikad nisu ni čuli za našeg Mirsada, koji je duhovitiji od 500 onih koji imaju pečat da su pisci! Gdje god prepoznam to kod mladih, trudim se da im pomognem, guram. Ne smiješ ih ni savjetovati ni smetati im. Najveće književne vrijednosti koje trenutno žive ili pripadaju bh. prostoru, jesu u narodu gotovo potpuno nepoznati. Meni je trebalo gotovo 10-15 godina da dajem intervjue u kojima govorim da je Alija Dubočanin tako veliki pjesnik da bih ja pola svog opusa dao za pet njegovih pjesama.

Priča da je u Visokom Mensur Ćatić, praunuk Muse Ćazima Ćatića po majčinoj liniji.

- On je veći pjesnik od 10 sidrana. Ljudi to ne znaju. Ova stvarnost ovakva kakva je pljačkaška, učinila je da su najviše vrijednosti u književnosti ćušnute na marginu u nepostojanje i našle su utočište, isto kao u emigraciji da su, na Facebooku. Najčitaniji i najprodavaniji književnik danas je i najbolji u tom žanru kratke priče. Tarik Đođić s knjigom "Čuvarkuća" koja ima četiri-pet izdanja u "Buybooku", a to je izašlo iz Facebooka. Zato što ovi akademski zvaničnici koji daju muhure to ko je pisac, a ko nije, misle da je Facebook neka dječija zezancija i da tamo idu autsajderi. Ne, iz Facebooka je izašla velika književnica Mediha Selimović. Ona je pisac evropskog ranga.

Da sam bogat čovjek ili da je živ rahmetli Zulfikarpašić, ja bih ga izmolio da se finansira prevod, od nje bismo napravili evropsku književnu zvijezdu. To su sve pisci koje bi svaka evropska država voljela imati kao svoje i ponositi se njima. Od mlade raje upro sam prstom, mada je on mogao i bez toga, on je strahovito bistar momak, Boris Lalić. To je dečko koji je prodavao svoje knjige ispred Likovne akademije, ekstravagantnog izgleda. "Elektro mačkica" mu se zove izdavačka kuća.

On je meni lego, vizualno ta stvar. Jednom sam zastao i popričao s njim. Imao sam para pa kupio dvije knjige. Djeca su mi tada bila gimnazijalci, a na pomen njegova imena su skočili. On je za njih već kultni pisac i kultna pojava. Generacije mlade znaju. To što oficijalna kritika neće da zna.

Postoje vrijednosti i postoje kočnice

- Postoje vrijednosti i treba ih prepoznavati. A postoje i kočnice. Postoje osobe, klanovi, grupacije interesne grupe kojima nije u interesu da se prepoznaju prave vrijednosti. Potpuno besmisleno je smatrati da bi neko bio ugrožen pojavom nekoga. Mislim da se pojavi još, daj Bože, 30 velikih pjesnika kakav je Dubočanin ili Ćatić, moje pjesništvo ne bi bilo ni za mrvu slabije nego što jeste. Šta bih ja mogao time izgubiti? Apsolutno ništa! A u tako bogatoj baštini lijepe poezije mogu se samo osjećati ugodnije, a ne lošije. Međutim, ima suprotnih psihologija koje misle da jedeš njihov hljeb. I često vrlo svjesno sabotiraju ono što bi došlo.

Zašto nisam upisao pravo

- Da završim pravo i budem advokat koji brani, borac za pravdu i istinu, to su bila moja djetinja maštanja. Od toga su moji prijatelji književnici izmislili anegdotu koja nije istina, ali sam je pustio da živi. Kažu da nisam upisao pravo zato što nisam mogao otvoriti golema vrata ni dohvatiti onu šteku. To je tačno da je šteka vrlo zeznuta i da ja ne bih upisao taj fakultet.

O Likiću i Čoli

Pitamo i šta je s pjesmom koju je Brano Likić komponovao na Sidranove stihove.