FOTO I VIDEO: A. KUBUROVIĆ / MONTAŽA: A. DURGUT

U Lukomiru, bjelašničkom selu na 1.495 metara nadmorske visine, niko od mještana ne provodi zimu već šest godina. Otkad je umrla Nurija Čomor. Samo povremeno obiđu kuće da vide da nisu slučajno cijevi popucale.

Tako je i prošle sedmice Mujo Masleša došao da obiđe selo, a zatekao ga je užas. U Lukomiru su bili nekakvi đikani, porazbijali prozore, opijali se, orgijali tamo danima. Napravili belaj kako to samo đikani znaju. I odnijeli dosta vrijednih starina.

Prati akciju

- Nađene su prazne flaše, zaprljano suđe, opušci cigareta, a u jednoj kući ostavljen je ženski veš - kazuje Masleša, koji s početka sela ima kuću i turistima nudi prenoćište.

Danima policija nije otišla u Lukomir da obavi uviđaj. Otišao je samo Mujin sin da malo „ušuška“ kuće. A onda na scenu stupaju spasioci Gorske službe spašavanja (GSS), stanica Sarajevo, Nermin Demir i Faruk Memić. Oni će ekipu „Dnevnog avaza“ na motornim sankama povesti do Lukomira.

- Poći ćemo rano ujutro, ne znamo nikad kad će oluja. Okrene se vrijeme u 10 minuta - kaže nam preksinoć Demir u telefonskom razgovoru.

Krećemo jučer iz Babinog dola u 9.30 sati. Za reportere „Avaza“ kratki kurs.

- Prati akciju. Ako se ja nagnem desno, i ti. Lijevo, i ti. Ako krenemo da se prevrćemo u uvalu, skači. Je li jasno - pitaju naši vodiči.

Jasno je, odgovaramo dok se po glavi mota misao o odustajanju od odlaska u Lukomir - kakvo prevrtanje, kakve crne uvale...

Ipak smo krenuli, nema nazad. Ako ne bude problema, za sat i po smo u Lukomiru. Nema puta, nema staze, nema ništa. Nema ni tragova divljači. Samo procjena naših vodiča i umijeće upravljanja motornim sankama.

- Zna se desiti da se od nanosa ne vide uvale. Otprilike znamo gdje prijeti opasnost - govore oni.

Prešli smo prve prepreke, odmakli se nekoliko kilometara od skijaške staze. Tabla s natpisom „Lukomir 11,3 kilometra“. Prije Dugog polja.

- Šta si se ti obukao kao svirač, pa nećeš u diskoteku, ideš u najviše bosansko selo - govore GSS-ovci potpisniku ovih redova.

- Uzmi ove rukavice, stavi fantomku, evo ti kapa - pobrinuše se časkom.

Tek kada smo krenuli brzinom od 60 kilometara na sat, dođe do mozga zašto je sve to neophodno, bez obzira na divan sunčan dan. Reže vjetar. Prolazimo kilometre polako, ali sigurno. U daljini se ukazaše planinari. I psi.

Isfotografirasmo se međusobno, razmijenismo nekoliko riječi s Damirom i Amrom.

- Krenuli smo iz Umoljana, fantastično je vrijeme, šteta je ne iskoristiti. Vi u Lukomir? Jeste li vi policija - pitaju nas.

Iščupan kabl

Objašnjavamo im da nismo, da smo novinari iz „Avaza“, na što Memić dobaci: '''Avaz' uvijek ide prvi!'' Razišli smo se uz „sretan put“ i nastavili dalje. Dolazimo na 2,5 kilometara od Lukomira i 16,5 kilometara od Babinog dola.

- Sad je već lakše, znamo put - govore GSS-ovci.

Znači da do tada nisu baš najbolje znali, ali mudro nam to govore pred samim ciljem. Ulazimo u selo kao osvajači. Mještani nas dočekuju raširenih ruku, plješću. Prave počasni špalir... Šalu na stranu, nema nikoga u selu, naravno.

Prekoputa je pružen kabl. Vjetar ga iščupao. Snijeg koji je padao prethodnu noć zameo je tragove. I lopova, a i Mujinog sina. Nema u selu ni Ismeta, Vejsila, Saliha, Muhameda, Muje, Rahime, Paše, Tidže, Mine... Izaći će opet 1. maja. Ko doživi proljeće...