Nekada su potočare, meljući pšenicu, kukuruz, zob, ječam bile nezamjenjive fabrike hrane, za ljude i stoku. Gdje god je bilo vode, gradile bi se potočare, čiji se žrvanj okretao danju-noću. Brašno od pšenice i kukuruza bila je glavna ljudska hrana i to zdrava.
Novo vrijeme donijelo je novu tehnologiju pa se žitarice melju u velikim mlinovima. Potočare su ostale kao ukras, ali ima i onih ljudi koji za živu glavu ne daju da se zauvijek zaustavi vodenično kolo i teški žrvanj. U naselju Mala Brijesnica u Doboj-Istoku, Rahmana Bećirović (80), nakon što joj je suprug mlinar umro prije deset godina, nastavila je tradiciju mlinarstva. Ne da se 80-godišnja starica pa od ljudi iz nekoliko susjednih sela melje ponajviše pšenicu i kukuruz.
- Kad ima vode, ima i posla. Ljudi se sve više okreću crnom pšeničnom i bijelom kukuruznom brašnu za jelo. Kažu zdravije je od bijelog hljeba iz pekare. Od kukuruznog brašna prave spcijalitete, a od pšeničnog pite. Ja volim raditi u mlinu, nije istina da je ovo samo muški posao - kaže živahna i uvijek vrijedna Rahmana Bećirović.
