BIH

Emin Bektić, čovjek čelične volje: Ko negira Bosnu, a živi u njoj, gori je od Hitlera!

Emin Bektić: Ne bih dao da mi kosti negdje drugo ukopaju ( F. Fočo)

E. Trako

25.2.2018

Dnevni avaz
Dnevni avaz
Dnevni avaz
Dnevni avaz
Dnevni avaz
+1

Ako nekad u Srebrenici kod glavnog kružnog toka, kod motela „Alić“, u maloj birtiji sretnete čovjeka duge kose i još duže brade, koji neodoljivo podsjeća na glavnu ulogu iz kultnog serijala „The Life and Times of Grizzly Adams“, to je Emin Bektić. Povratnik iz Njemačke u Jasenovu kod Srebrenice.

U njemačkom rudniku zaradio je penziju i došao u svoju Bosnu.

Ergela od 13 konja

Sa suprugom i četiri kćerke, srebreničke djevojke koje su postale poznate s fotografija na kojima jašu konje u snijegom zametenim selima, Bektić se bori za život dostojan čovjeka i ne da ognjištu da se ugasi.

Njegova čelična volja veća je od Bjelašnice i Jahorine zajedno, kao i od svih nacionalističkih trvenja i netrpeljivosti. U posljednje vrijeme narušenog zdravlja na svom imanju gaji ergelu konja. Ima ih trinaest. Kuća se polako, ali sigurno pravi. Čovjek koji na prvu odgovara poput najškolovanijeg Evropljanina.

Na pitanje kako si, odgovara: „Ma kako sam, k'o i bosansko stanje.“ Iz odgovora je sve jasno. Ili, „Emine, koje si godište?“ „K'o Biblija“ - govori kroz smijeh.

Reporteri „Dnevnog avaza“ posjetili su Emina i njegovu suprugu Sabinu. Zatekli smo ih u kući. Emin uz saz lagano pjevuši: „Aj Sarajka sam“, a Sabina pravi ručak.

- Svako malo dođu novinari pa slikaju kćerke. To je moje najvrednije što imam. I ponosim se tim - kaže Bektić.

Čovjek je to koji Bosnu i Hercegovinu gleda kao majku svoju. On je davne 1970. godine otišao u Njemačku, u kojoj je proveo više od tri decenije. Tačnije 33 godine.

- Šta ću ja u Njemačkoj? Otišao sam, radio, zaradio, a vala sam i trošio. Ne bih mogao podnijeti da mi kosti negdje drugo ukopaju osim u mojoj Jasenovi. Tako sam i djecu odgajao. Hvala Bogu, školuju se, ide im dobro. I neće nigdje ići, tako su one odgojene. Ja mislim da je to patriotizam, a ne ovi što se busaju u prsa – govori Emin u pauzi pjesama.

Historija se ne briše

U jednom trenutku na vrata kuca najmlađa kćerka Dženeta. Stigla iz škole.

- Hajde, ćero, da izvedemo konje, pa malo da te novinari slikaju - govori joj otac.

Nije trebao ponavljati, Dženeta odmah na noge navlači gumene čizme i ide put štale. Treba konje napojiti.

- Planiram ovdje otvoriti neku školu jahanja. Da ljudi koji dođu u Srebrenicu imaju šta vidjeti. Trebamo koristiti kapacitete, ove blagodati kojima nas je dragi Bog počastio. Ove šume, zelenila, vode nema čišće na svijetu. Konje sam uvijek imao. To je tradicija koju sam naslijedio od oca. Dobar dio svoje penzije trošim na hranu za konje, velika su finansijska izdvajanja ako hoćeš da imaš i održavaš konje kako treba – dodaje Bektić.

Kaže da bi volio da se pametni ljudi u BiH, historičari i razni drugi naučnici, pozabave našom državom kako treba.

- Kako neko može živjeti ovdje, uzimati sve što mu država daje, govoriti da Bosne nema, da to nije njegova zemlja, da je to nepostojeća tvorevina. Pa ja ću sada reći da svako onaj koji negira Bosnu, koji je mrzi, a živi u njoj, da je gori od Hitlera! Zato kažem da se historijske činjenice ne mogu i ne smiju brisati ni zaboravljati – poručio je na kraju.

Svjetlo na kraju tunela

Četiri kćerke Emina i Sabine Bektić, Ćamka, Kadira, Fatima i Dženeta, lijepa su budućnost i Srebrenice i Bosne i Hercegovine.

Njih četiri, 15 kilometara od Srebrenice, bukvalno simboliziraju ono svjetlo na kraju tunela, s kojim se i jutarnje sunce budi i obasjava grad koji, nažalost, još zbog mrtvih živi samo dan u godini - svakog 11. jula kada se klanja kolektivna dženaza žrtvama genocida.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.