Nena Tromp-Vrkić: Zapad je stajao iza etničke podjele i zamjene teritorija u BiH!

Bivša istražiteljica Haškog tribunala

Autor: A.H.
04.10.2015 08:14
A
A
A

Piše: Alosman HUSEJNOVIĆ

Nena Tromp-Vrkić (53) bila je 12 godina član “Leadership Research Teama” Tužilaštva Haškog tribunala, od čega šest godina na suđenju Slobodanu Miloševiću. Jedan telefonski poziv u subotnje jutro 11. marta 2006. godine bitno je utjecao na njenu akademsku karijeru. S druge strane bio je Džefri Najs (Geoffrey Nice), tadašnji glavni haški tužitelj, koji je Tromp-Vrkić kratko izvijestio o smrti Slobodana Miloševića u pritvorskoj jedinici Tribunala te joj rekao da ne mora dolaziti na posao.

Smrt Miloševića

Nije se mogla pomiriti s činjenicom da nakon golemog truda uloženog u prikupljanje obimne dokumentacije o ovom predmetu sada na njega pada prašina u arhivu, pa je nastavila rad koji je 18. septembra ove godine krunisan doktorskom disertacijom na Univerzitetu Amsterdam pod nazivom “Nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću: Nedostignuta pravda - historija ispričana”.

Knjiga je već izazvala veliku pažnju medija pa je ova profesorica s Odsjeka za evropske studije Univerziteta Amsterdam dala nekoliko intervjua uglednim holandskim listovima, a brzo su reagirali i izdavači. Naredne godine američki “Routledge Publishers”, vodeći akademski svjetski izdavač iz društvenih i humanističkih nauka, izdat će disertaciju kao posebnu knjigu.

Hrvatica s holandskom adresom dugom više od 30 godina u razgovoru za “Dnevni avaz” pojašnjava teze o podudarnosti Miloševićeve s politikom međunarodne zajednice, iznosi šokantna otkrića o padu Srebrenice i tvrdnji da je Zapad u potpunosti stajao iza etničke podjele i zamjene teritorija u BiH.

Šta je presudilo da se toliko posvetite već praktički arhiviranoj dokumentaciji sa suđenja Miloševiću i ponudite je javnosti kroz naučni rad, a uskoro i kao knjigu?

- Gledajte, kada mi je Džefri Najs kazao da je Milošević umro, rekla sam: “Pa dobro, idem ja raditi, čeka me moj tim”, ali on je kazao: “Nena, ti ne shvataš, nema potrebe!” Nakon toga, zaista mi je bilo potrebno neko vrijeme da shvatim da je kompletan šestogodišnji posao postao ništavan, ali se ipak nisam pomirila s tim. Tada nas je čekalo još mjesec posla. Proces je do tada trajao 467 dana, a mi smo prikupili skoro 5.000 stranica transkripata. Više od 400 svjedoka bilo je saslušano, većina kao svjedoci Tužilaštva, koji su također prikupili 150.000 stranica dokaznog materijala. Smatrala sam da se nešto mora uraditi s tim. Ne samo za žrtve već i za počinioce koji su poslani da ubijaju ljude, zašto i u čije ime je to urađeno. Identificirala sam tri bitne teme: vođa-lider, ideologija i plan. Dakle, ko, zašto i kako je proveo plan.

U holandskim medijima ovih dana govorite da ste bili šokirani onim što ste otkrili. Šta Vas je to šokiralo?

- Taj slučaj je poput one slike koliko drveća je potrebno da se vidi šuma. Naime, oduvijek je teza o Srebrenici da je ona bila posljedica eskalacije i da se to ad hoc desilo. No, ja sam, kao i moj tim, znala da genocid kao zločin može biti samo unaprijed pripremljen. Strašno me iznenadilo u kontekstu BiH da je bilo tako velikog preklapanja planova onoga što su Srbi htjeli u smislu etničke podjele i stava međunarodne zajednice. Prvi strateški cilj od njih šest koje je 12. maja 1992. godine objavila srpska skupština u BiH je etnička podjela, a međunarodna zajednica prije početka rata upravo podržava etničku separaciju. Poredala sam i stavila na sto sve mape i dokumente o mirovnim planovima međunarodne zajednice i vidjela da je Kutiljerovim planom iz februara 1992. godine, već prije rata, podijeljena BiH.

To je februar 1992., a zna se da je Karadžićev plan od decembra 1991. bio o općinama s većinskim i manjinskim stanovništvom gdje se treba provesti etnička separacija. Pitala sam se kako se BiH podijelila, a ni metak još nije ispaljen? Etnička separacija je bila matrica međunarodne zajednice. I onda dolazi 1995. godina, kada Srbi osvajaju gotovo sva strateška područja, osim što su imali problema u istočnom koridoru, zatim koridoru u Posavini, a ni Sarajevo još nije bilo podijeljeno.

I tada, u junu 1995. godine, Sandi Veršbov iz Nacionalnog vijeća za sigurnost američke vlade pred kamerama je kazao: “Enklave u istočnoj Bosni ne mogu se odbraniti i treba doći do razmjene teritorija!” Ako se pogleda šta Milošević govori na sastancima Vrhovnog savjeta odbrane, vidjet ćete da i on govori o zamjenama teritorija. Šokiralo me, kada sam sve te teme spojila, da sam vidjela da poslije pada Srebrenice Voren Kristofer (Warren Christoffer), tadašnji američki državni sekretar, kaže: “Da, desila se tragedija, ali to će nam pojednostaviti proces ka miru!” Slično je govorio i poslije “Oluje” u Hrvatskoj. Dakle, etnička separacija je cinični način da se traži rješenje, a kako se to nije moglo dogovorom postići, jasno je bilo da se samo otimanjem teritorija ovo moglo riješiti, a tu je Srbija prednjačila. Imam već sada pet tema koje se dalje mogu istražiti i na kojima planiram raditi.

Bošnjački arhivi

Spominjete i politički srpsko-bošnjački dogovor u junu 1995. godine prema kojem su Bošnjaci i Hrvati za enklave na istoku zemlje dobili na zapadu više teritorija. Imate li dokaz za tu tvrdnju?

- To je jedna od ovih pet tema koje sam spomenula. Kada pogledate Miloševićev arhiv, vrlo je malo bilo konkretnih dokaza, razlog je taj što nam nisu dali sve iz Beograda, a također ni iz arhiva “prijateljskih zemalja”. Vidim da fale neke veze, a nema ih u Miloševićevom arhivu. Tada idem van arhiva i tražim u javnim izvorima pa tako nalazim izjavu Rasima Delića u članku Marka Tenera (Tenner), gdje general Armije RBiH kaže kako je situacija u istočnoj Bosni bila takva da „te male enklave više nismo mogli braniti”. To su, dakle, mali putokazi da vojni vrh nije znao kako se nositi s enklavama, a na drugoj strani se Bosansko Grahovo odjednom oslobađa i taj veliki prostor u zapadnoj Bosni. To su indicije koje se trebaju istražiti, a moguće će biti ako se istraže i bošnjački arhivi, a da ne govorimo o arhivima velikih sila.

A Srebrenica i Žepa, ima li tu nešto novo što ste otkrili?

- Šokirana sam onim što sam o Srebrenici pronašla. Nikada nisam očekivala da se ciljevi Miloševića i Zapada po pitanju Bosne toliko podudaraju. Zapad je podupirao Miloševićevu politiku podjele BiH, kao i etničku podjelu u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Zašto se niko sa Zapada nije zapitao o tome da bi “predaja” bosanske enklave mogla voditi do ratnih zločina? Kada pada Srebrenica, francuski predsjednik Širak (Chirac) kaže odmah ćemo obrnuti i vratiti vojnu pobjedu pa govori – “vratite sve Bošnjacima”. Svi ga tada ismijavaju, uključujući i Britance. Ne žele. Šta to govori? Zašto nisu vratili vojnu pobjedu Bošnjacima, ostaje pitanje!

S druge strane, izvještaji srpskih diplomata iz Njujorka i Vašingtona nakon pada Srebrenice govore za sebe. Na sam dan pada Žepe, 25. jula 1995., srpski diplomata govori kako je Vijeće sigurnosti UN-a razmatralo situaciju u toj enklavi. Diplomata komentira izvještaj kontaktne grupe kao “rutinski”, kojemu je svrha da zadovolji muslimane. Time Vijeće sigurnosti demonstrira da situaciju u Žepi shvata ozbiljno. Diplomata zaključuje da se niko neće nešto previše brinuti o Žepi. I tako je i bilo. Više od 850 bošnjačkih stanovnika odvedeno je u Srbiju i raseljeno po cijelom svijetu, od Francuske do Australije.  

Jedna od najbitnijih Vaših teza je da Zapad od početka do kraja stoji iza Miloševića?

- Najbolja ilustracija za to je Dejtonski sporazum. Pogledajte kome je on najviše pogodovao? Republika Srpska je jedini ratni plijen srpske politike 90-ih iz svih ratova. Upravo tako ga nazivaju, a o čemu je govorio i Dobrica Ćosić. A Milošević sve vrijeme govori o Mladiću kao ratnom heroju i “oslobađanju Srebrenice”!

Vaše istraživanje završava tezom da Milošević ne bi potpisao Dejtonski sporazum da nije dobio istočnobosanske enklave i da bi, u protivnom, sigurno nastavio rat?

- Da, ali priča ide dalje. Državni projekt je bio za vrijeme bivše Jugoslavije. To je bio voz u koji je on uskočio kao mašinovođa, ali kad je umro, projekt je nastavljen. Srbi i sada traže svoj teritorij. Poput Republike Srpske, oni sada i na Kosovu traže teritorij, jer im je to uspjelo. Ako je svjetska politika bila takva da se oslabi muslimanski element i BiH ne bude jedina evropska zemlja s muslimanskom većinom, ako je Zapad to i potencirao, onda su postigli dobar cilj. Dejton jeste dao cjelovitost BiH, gdje su Bošnjaci većinsko stanovništvo, ali su ga prepolovili s RS, gdje se Bošnjaci toliko minimiziraju da čak nemaju prava koja imaju ni najobičnije nacionalne manjine u drugim zemljama. Bošnjaci su trostruko kažnjeni: zločinima i genocidom, cijepanjem njihove države u dva entiteta u kojima niti u jednom ne mogu ispoljiti nacionalna, kulturna ni socijalna prava, a tolika marginalizacija u RS danas je treća nepravda prema njima.

Imate li neugodnosti nakon više od 12 godina rada u Tužilaštvu Haškog tribunala i upornog bavljenja Miloševićem i velikosrpskom politikom, jer ima srpskih autora koji prate sve što kažete?

- Ne, a i ne bojim se. Da nisam ja, kazao bi ovo neko drugi. Pazite, ova istina se neće svidjeti ni bošnjačkim liderima, kao ni drugima. Moja želja je prije svega da ova diskusija potraje i otvori druge dijaloge.

Bošnjački političari bi i zbog pravde upravo sada trebali insistirati na reviziji presude Međunarodnog suda pravde

- Bošnjačka politička elita se svih ovih godina oslanjala na Haški tribunal nadajući se da će haške presude zacementirati ratnu naraciju i da će Bošnjaci iz te naracije izaći kao pobjednici. Oni su tako stvarali od Tribunala “svetu kravu” koja se nije smjela dirati. Nakon 20 godina čekanja Tribunal završava rad s mnogim nedorečenim pričama. Naprimjer, sudeći prema presudama Tribunala, za Srebrenicu će odgovarati samo pojedinci iz vojnog i političkog vrha RS. Beograd kao da nije postojao. Apsurdno je to da, osim Miloševića, niko od drugih optuženika iz Beograda nije bio optužen za zločin genocida u Srebrenici.

Primjerice, general Momčilo Perišić, Jovica Stanišić i Franko Simatović bili su optuženi za zločine protiv čovječanstva u Srebrenici, a na kraju su i za to oslobođeni. Šta to sve znači? Da su i pored najboljih namjera bošnjački političari izgubili puno vremena od 2007. godine, kada je donesena presuda Muđunarodnog suda pravde u sporu protiv Srbije kao države. Jer na tom sudu bi se sve eventualne “historijske rupe” o odgovornosti Beograda za rat u BH i zločin genocida popunile.

Recimo da se počelo raditi na reviziji odmah poslije 2007. godine, svjetsko javno mnijenje i međunarodna zajednica bili bi naklonjeniji Bošnjacima nego danas. Bošnjački kolektivni identitet je danas u velikoj mjeri određen ratnim stradanjima 90-ih, no historijska naracija o ratu je još puna kontroverzi i pokušaja da se ona kontrolira i kroz sudove i sudske odluke.

Svaka oslobađajuća presuda koristi se kao argument Srbije da ona nije učestvovala u ratu. Arhivi postojećih sudova doprinose, htjeli to pravnici ili ne, oblikovanju historijske naracije. Konsenzusa o dominantnoj interpretaciji još nema. Vrijeme ne radi za bošnjačke političare zbog rasta islamofobije u cijelom svijetu, i revizija na presudu iz 2007. neće naići na podršku međunarodne zajednice danas. Pogledajte samo efekte izbjegličke krize na islamofobiju u Evropi. Stradanje Bošnjaka se još svakodnevno negira. Ali, upravo zbog toga, bošnjački političari bi i zbog pravde i zbog historijske naracije upravo sada trebali insistirati na reviziji presude Međunarodnog suda pravde. Jer, ako to ne učine, svijet će to protumačiti kao da se oni, ustvari, slažu s presudom iz 2007. godine.