Književnik, akademik, esejista i dramatičar Dževad Karahasan, nakon nekoliko mjeseci provedenih u Njemačkoj i Austriji, vratio se u BiH, gdje je krenuo u realizaciju novih projekata. U intervjuu za „Avaz“ Karahasan je govorio o odluci Britanaca da napuste Evropsku uniju, o tome gdje ide Evropa i kako će Brexit utjecati na BiH, o svojim dojmovima iz inozemstva... Veliki književnik govorio je i o važnosti pisane riječi te društvenom stanju s kojem se, kako kaže, danas bori „proziran čovjek“. Ono što ga najviše zabrinjava jeste potreba za individualizmom, odnosno bijeg od zajedništva.

Bijeg od zajedništva 

- Važno je biti individua i pojedinac, ali je strašno važno imati neku zajednicu u kojoj se osjećate udomljeni, fino i prihvaćeno. Prečesto zaboravljamo na to jer živimo u vremenu nekakvog ideološkog, odnosno radikalnog individualizma. Nas se uvjerava da sve zavisi od mene, ja sam sam sebe stvorio, ali to je jedna opaka laž. Svakog od nas je neko rodio, čak ni direktori banaka nisu rodili sami sebe, kao ni predsjednica Međunarodnog monetarnog fonda. 

Ako si živ čovjek, rođen si, ako si obrazovan, imao si neke učitelje, ako si pametan - imao si dobre sagovornike koji su ti pomogli da razviješ svoju pamet. Čovjek je istovremeno pojedinac, ali i član, pripadnik određene zajednice. Mislim da još jedino književnost čovjeka upozorava na to da uvijek ima neke dugove, dugujemo nešto svojim roditeljima, učiteljima, ljudima koji nas vole, ali, bogami, i lijepo je imati te dugove. Lijepo je prisjetiti se i toga da nam drugi ljudi trebaju - pojašnjava Karahasan.

Kako komentirate odluku Velike Britanije da napusti EU? Kuda to ide Evropa i kako će posljednja dešavanja utjecati na BiH?

- Evropa ne ide nikamo, a Evropska unija se već dugo nalazi pred dilemom, tako reći na raskrsnici. Jedna mogućnost je da se dalje integrira, odnosno prerasta u jednu vrstu političko-kulturne unije, dok je druga mogućnost, koja se danas nudi, da ostane samo politička zajednica i da, prema tome, odustane od nekih elemenata integracije koje je već postigla. Duboko vjerujem da je čitava takozvana izbjeglička kriza napuhana, visoko dotjerana do nekakvih sukoba.

Uveliko zato što je to pitanje iskorišteno da bi se dogodio sukob između integracijskih i dezintegracijskih tendencija. Ako bi se EU dalje integrirala, zapravo bi se razvijala prema jednoj vrsti ''sjedinjenih evropskih država''.

Što se tiče BiH i naše budućnosti, ne mogu to znati, ali mogu govoriti o onome što sanjam i što želim, a to je da dobijemo jednu normalnu državu, bez Dejtona.

Kako gledate na današnje stanje društva, u kojem prevladava individualizam?

- Mnogi pametni ljudi su vjerovali da se historija kreće u formi klatna, dođemo do jednog kraja, jedne ekstremne pozicije, kao što je, recimo, sada radikalni individualizam, u kojem ljudi odbijaju čak priznati dug majci riječima: „Ne, ja sam sebe rodio.“ Nastupilo je apsolutno privatiziranje svega, ja vas uvjeravam da do danas na Zapadu nisu privatizirani zrak i sunčeva svjetlost samo zato što još nemaju tehnologiju za to, ali inače bi bilo tako. Privatne su voda, željeznica, škole... 

Ali ljudima treba biti jasno da su moderna zapadna društva nastala i postala ovako moćna zahvaljujući obrazovnom sistemu za koji se brinulo društvo. Egzistencijalne osnove - voda, tlo, zdravstvo, sve je privatno, tobejarabi. U racionalizmu je proglašena, odnosno artikulirana ideja „obrazovanje za sve“, a sad se to uništava. Komunikacija među ljudima jednog društva uvijek je bila briga društva, a ne pojedinca. 

Šta svojim studentima kažete o trenutnoj društvenoj situaciji?

- Kada počinjem saradnju sa studentima, uvijek im održim govor, koji glasi ovako: „Moje dame i gospodo, na nastavi kod mene haman je sve dozvoljeno, nije dozvoljeno samo jedno, slagati se sa mnom. Nemojte povjerovati da vam govorim istinu samo zato što mi funkcija daje autoritet. Ako sam dobar profesor, pomoći ću vam da artikulirate i razvijete svoje mašte, da razumijete svijet u kojem živimo.” 

Profesor je kao babica koja pomaže trudnoj ženi da donese bebu na svijet, tako profesor treba pomoći mladom čovjeku da oblikuje i rodi svoju misao, jer, naravno, misao se oblikuje i razvija. Ako mi na kraju naše saradnje budemo istog mišljenja, onda smo uradili dobar posao, ali radi se o tome da do tog zajedničkog mišljenja studenti dođu svojim putem, a ja svojim, i da za to zajedničko mišljenje imamo vlastite argumente. 

Uloga mašina

U posljednjih nekoliko godina mladi masovno odlaze iz BiH, u 2015. godini otišlo ih je oko 80.000. Kako to komentirate?

- To je katastrofa! Bogatstvo jedne zemlje su prije svega njeni ljudi. Možemo primijetiti da su često u najbogatija društva i zemlje spadale države koje nemaju prirodnih bogatstava, ali imaju ljude, vrijedne, obrazovane, sposobne, spremne da rade, i ti ljudi su stvarali bogatstvo. Znate, ljude koji odlaze tamo ne čeka niko raširenih ruku s bogatstvom koje je pripremio za njih. Tamo odlaze ljudi koji vjeruju da mogu i hoće zaraditi, idu sposobni, obrazovani, mladi, a to kakav je to gubitak za ovo društvo, jasno je svakom osim onima koji se prave da vode ovo društvo. 

Srećom, u BiH i ostaje mnogo mladih ljudi, a, ako se s nama dogodi nešto dobro, dogodit će se zahvaljujući tim mladim ljudima koji ostaju. Također, vjerujem da bi katastrofa zbog odlaska mladih ljudi bila upola manja kad bismo imali programe koji bi organizirali saradnju s inozemstvom. Onda bismo mi kao društvo, kao zemlja, od tih odlazaka profitirali. Jedno vrijeme je, recimo, jednako važna književnost na poljskom jeziku nastajala u inozemstvu kao i u Poljskoj i ova zemlja je moćno profitirala od te književnosti. 

Danas kada su pametni telefoni preuzeli apsolutnu dominaciju, Vi imate samo fiksni. Znači li to da ste „operirani“ od moderne tehnologije? 

- Mislim da tehnika može biti veoma korisna i da je uvijek dobra dotle dok služi ljudima. Mislim da je opaka, opasna i zastrašujuća kad ljudi počnu služiti njoj. Veoma se plašim toga da mi danas sve više zaboravljamo koliko smo se pretvorili u puke opslužitelje svojih mašina, da previše svojih sposobnosti zanemarujemo, jer ih prenosimo na svoje mašine. Znamo da je svaki Helen „Ilijadu'' i ''Odiseju“ znao napamet, Platon nije znao pisati jer je mislio da je mnogo važnije pamtiti ono što si mislio reći. 

Ranije je normalno bilo da dijete od 10 godina zna Kur'an napamet, a mi danas uglavnom ne znamo ni svoj rođendan napamet, jer sve smo pohranili u kompjutere i telefone. Da budem iskren, nikad nisam uspio usvojiti to osjećanje da je tehnika nešto vrlo važno. Uvijek su me mnogo više zanimali ljudi nego mašine i uvijek sam mnogo više povjerenja imao prema ljudima nego prema mašinama. 

Ovo što se događa u posljednje vrijeme s ovim društvenim mrežama i komunikacijom preko SMS-a mene, priznajem, doslovno zastrašuje, jer to je ''pornografija javnosti''. Ljudi počinju u javnosti živjeti svoju intimu, a znate li da je čovjek bez tajne manji od smeća. Naša epoha ima jedan san, cilj, ideal, a to je ''prozirni čovjek''. Nema totalitarizma u historiji koji se usuđivao progovoriti o tako monstruoznom projektu i ideji, jer čovjek mora imati tajnu, polutajnu, misli, želje, koje može reći nekom bliskom, ali ni njemu do kraja. 

Koliko danas pisana riječ ima važnost pored te tehnike?

- Ima ogromnu važnost. Knjiga umrijeti ne može, to je jasno, i postoje stvari koje su se u jednom obliku konačno pojavile i uopće se nema šta dodati ni oduzeti, kao što je, recimo, točak, jednostavno mu nemate šta promijeniti, a tako i knjiga. Ona je najbolji način i najbolje sredstvo da se čuva pamćenje, kolektivno i individualno, i da se čuva vrijeme. Na Zapadu već raste prodaja knjiga, bit će bolje i kod nas. 

Saradnja s rediteljem Alešom Kurtom

Pripremate novu predstavu s Alešom Kurtom. O čemu se zapravo radi?

- Narodno pozorište Mostar želi raditi predstavu po mojoj pripovijesti „Anatomija tuge“ iz knjige „Izvještaji iz tamnog vilajeta“. Već smo dogovorili i predstava bi se trebala raditi od polovine oktobra, a režirao bi je Aleš Kurt, dramatizaciju bi radila Emina Omerović, tako da su stvari već dobro složene i svi rade svoj dio posla. Iskreno, nadam se da će to biti dobra predstava.

Uporedo tkam na nekoliko stanova

- Ja sam kao one stare žene što su tkale i uvijek imam nekoliko stanova na kojima uporedo tkam. Trenutno sanjarim o tome i čekam da mi se otisne, zapravo otvori put da završim jedan roman, knjigu eseja koja će biti „Ogled o šutnji“.

Fudbal je opijum za narod

Gledate li Evropsko prvenstvo u fudbalu?

- Naravno da ne gledam. Dok sam bio mlad, stalno su nam citirali Marksovu tvrdnju da je religija opijum za narod, a ja bih danas tu tvrdnju prenio na fudbal i rekao bih da je fudbal opijum za narod, odnosno sredstvo kojim se ljude pretvara u rulju.

Proteklih nekoliko mjeseci boravili ste u Njemačkoj i Austriji, gdje ste predstavili njemačko izdanje Vašeg romana „Što pepeo priča“... 

- Knjigu smo predstavili u Salzburgu, Štutgartu, Kelnu, Beču, Berlinu... Slijede tokom ljeta i daljnja predstavljanja u Minhenu, Hamburgu... Mislim da sam vam dobar dio odgovora dao time što ću sada reći da je u štampi već četvrti tiraž knjige, što je zaista fantastično i mnogo bolje, mnogo više nego što sam se smio nadati. „Što pepeo priča“ je definitivno najprodavanija prevedena knjiga u Njemačkoj i Austriji.

Imate brojnu čitalačku publiku u našoj zemlji, kao i u Njemačkoj. Gdje više ljudi prepoznaju Vaš kvalitet i razumiju poruke iz Vaših knjiga?

- To baš i ne mogu znati, prvo zbog toga što ja kao pisac ne znam kad je knjiga dobro prihvaćena. Vjerujem da onog momenta kada jedan roman krene u svijet, on ima svoju sudbinu i on s piscem nema baš previše veze, kao i dijete što je odraslo, pa nema baš previše veze s roditeljima. Ja lično nemam prava bilo koje čitanje ili bilo kakav doživljaj moga romana proglasiti krivim, pogrešnim, dobrim... Jer, koliko god tog prava imam ja, ima i čitalac. Nažalost, o knjigama danas više govore ljudi koji ih nisu čitali. 

Ono što je meni zanimljivo su razlike u čitanju. Čini mi se da ljudi u Njemačkoj i Austriji moje knjige čitaju bitno drugačije nego što ih čitaju naši ljudi. Prvo, naravno, zbog kulturoloških razloga, a drugo zbog jezika. Moje knjige na njemačkom jeziku žive od duhovne energije prevoditeljice, a na našem jeziku one žive od moje duhovne energije.