Ekskluziv | Glumica Branka Petrić, supruga jedne do najvećih zvijezda bivše Jugoslavije: Prava istina o mome mužu Bekimu Fehmijuu

Autor: Senida ALAGIĆ-ALETIĆ
04.09.2017 00:25
A
A
A

Razgovarala: Senida ALAGIĆ-ALETIĆ

Glumica Branka Petrić (80), supruga jedne od najvećih zvijezda bivše Jugoslavije Bekima Fehmijua, fina i delikatna beogradska dama, kako zapisa Miljenko Jergović, veoma je rijetko javno dijelila važne trenutke iz njihovog bračnog života.

Prošlo je sedam godina od smrti legendarnog glumca, seks-simbola svjetske slave, koji je izvršio samoubistvo u svom beogradskom domu 15. juna 2010. godine. Kako je njena porodica, ali i ona sama preživjela ovako tragičan kraj velikog glumca, šta se dešavalo u njihovoj kući osamdesetih, kada je Fehmiju odlučio da se potpuno povuče iz javnog života, kako izgleda njen život danas, na šta je najviše ponosna, ali i mnogo šta drugo, otkrila je Petrić u ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz".

Kobno radoznala

Prije svega, hvala Vam za odvojeno vrijeme. I dalje izgledate veoma lijepo, svi komplimenti. Šta Vas održava tako mladim u životu?

- Zahvaljujem na komplimentima. U doba kompjutera svako može saznati moje godine. Svi vole naglasiti godine žena u poznom dobu, većina nas se pita zašto su muškarci pošteđeni takve pažnje. Šalim se. Uvjetno rečeno, čini me mlađom saznanje da sam još nekom potrebna, što i dalje umijem da se radujem, što se navikavam na slijed događaja koji ponekad posmatram kao da se dešava nekom drugom. I još, što sam kobno radoznala.

I danas ste glumački aktivni.

- Publika i dalje voli mojih devet predstava. Spomenut ću samo posljednje premijere u Jugoslovenskom dramskom pozorištu - "Noru" Elfride Jelinek i Čehovljevog "Ivanova" u Narodnom pozorištu. U toku su probe "Ajnštajnovih snova" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Slobodana Unkovskog, s kojim, na moju radost, prvi put sarađujem. Uloga se zove Luce - đavolak vremena.

Rekli ste da "ljudi ostare tek kad prestanu da vole". Vaša ljubav prema suprugu i dalje je živa uprkos njegovoj smrti?

- Biti zaljubljen u ljubav, takav je naslov Markesovog teksta. Tek kad prestanete da se zaljubljujete, onda ste ostarjeli. To je istina. Nije važno šta vas ispunjava ili ushićuje, recimo, gledati ležeći u oblake, u rano jutro kupati se u moru, kad svjetlost izlazećeg sunca crta šare po pješčanom dnu, pročitati dobru knjigu, da ne govorim o ljubavi prema najbližima, prema ljepoti. Bekim je bio i ostaje moja ljubav, a ja sam i dalje zaljubljena u ono što je bilo i kako je bilo.

Bekim i Branka: Uspomene iz mladosti

Umjetnici misionari

Kako se iz godine u godinu nosite s tim velikim životnim gubitkom? 

- Od roditelja sam naučila da nema žaljenja pred drugima. Bilo mi je ponekad krivo ili me bilo stid kad sam bila suviše sentimentalna. Ali svijest o tome da nekoga nema, da ga više nikada nećete vidjeti ili "osloniti glavu na njegova ramena" je toliko bolna da je treba sebično čuvati, jer ne nalazim adekvatne ni pridjeve ni zamjenice ni glagole da bih izrazila ono što osjećam.

Recite nam nešto o njegovom povlačenju.

- Bekim je zašutio kao javna ličnost još osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se počela osjećati ratnohuškačka propaganda, pogotovo na njegov narod, predosjećajući buduće strašne događaje. U njemu je bilo snažno osjećanje odgovornosti koliko umjetnici trebaju biti misionari, da život učine boljim i ljepšim, da otvaraju vidike, da je to dužnost i smisao njihovih života.

Kad je to po njemu počelo da se urušava, on je otišao u ćutanje, koje je za one koji su umjeli da osjete "bilo rječitije od patriotskih velikih riječi". Počeli su ratovi (iz tih ruševina svi se teško dižemo), ali se ipak dižemo. Ja sam optimista sa i bez razloga. Zaista vjerujem da kultura, umjetnost, dobrota i ljepota mogu spasiti svijet.

Jeste li ga nagovarali da ipak glumi nešto?

- Kada je odlučio da ne postoji kao glumac, otišli su i svi likovi koje je mogao još da odigra. Bio je u najboljoj glumačkoj snazi. U našoj kući je nastala tišina, znala sam da je ta odluka konačna i to saznanje sam doživjela skoro kao fizičku bol. Nikakve ponude ni naša nagovaranja nisu mogli da ga pokolebaju, ali je zato napisao memoare "Blistavo i strašno", za koje je rekao da je to najvažnije što je uradio u životu. Drugi dio se završava 1989., kada je, prema njegovom mišljenju i predosjećanju, Jugoslavija prestala da postoji.

I rat u BiH ga je veoma pogodio. Šta Vam je tada govorio?

- Teško je govoriti, pogotovo u njegovo ime, dok gledate neopisivu ljudsku patnju i hrabrost, dok se razara taj izuzetan grad u ludilu opsade, koja traje duže nego opsada Staljingrada u Drugom svjetskom ratu, kako je govorio. Gledaš neki strašan film kao noćnu moru i obuzima te očajanje što ništa ne možeš da uradiš, a onda i stid jer na tvojim prozorima su cijela stakla, ne očekuješ pucanj snajpera i granata, ne moraš da idem s kanisterima po vodu s nadom da ćeš se vratiti živ. Mislim na ljude koji stradaju i jedino što možeš da uradiš je da napišeš neko pismo ili pošalješ paket pa, ako stigne, niko sretniji od tebe.

Vaš suprug je rođen 1936. u Sarajevu, gdje je njegova porodica živjela kratko. Koliko je Sarajeva bilo u njemu?

- Kad si, majko, bila najsretnija u životu, jednom je Bekim pitao mamu. U Sarajevu, rekla je. Odvest će tebe tvoj sin ponovo tamo. Inšalah, kazala je zagrlivši ga. Kroz nekoliko mjeseci je, nažalost, umrla. Prvu knjigu Bekim počinje rođenjem u Sarajevu 1936. godine. Odlučuje da piše samo o onom čega se sjeća, bez naknadne pameti i emocija. Knjigu je posvetio majci, ali otac je, također, dominantan. Za mene je to jedna od najljepših knjiga o djetinjstvu i odrastanju, a pročitala sam ih toliko puno.

Na izložbi u Beogradu povodom izlaska knjige "Blistavo i strašno" našla se i fotografija kuće u kojoj je Bekim rođen.

- Da, u Domu omladine je bila velika izložba o Bekimovom životu i radu. Troje mladih ljudi koji su osmislili izložbu toliko su se potrudili da su čak našli i snimili kuću u kojoj je porodica Fehmiju živjela. Kuća i dalje postoji, u ulici Nova mahala 6.

Među najboljima

Vjerujem da su Vam velika sreća u životu sinovi Hedon i Uliks, unuka Nika...

- Da su moji mili i dragi i, također, bliski prijatelji i dalje dobro. Da pronalaze i ostvaruju ono što žele na najbolji mogući način. Novine su pisale u vezi s diplomiranjem moje unuke Nike na koledžu "Middlebury", a ispod zajedničke slike je pisalo - ponosna baka Branka. I deda Bekim bi bio, također, ponosan.

Zaista sam ponosna što moja unuka vjeruje da svijet može da postane bolje mjesto za život i da treba govoriti o onome u čemu smo slični, a ne što nas razdvaja i što je na njenom koledžu bila glavna stvar misliti svojom glavom.

Petrić s unukom Nikom: Ponosna baka

Vidite li danas u svojoj djeci nešto Bekimovo? I šta bi to bilo?

- Oboje su potpuno različite kvalitetne ličnosti. Da nisu moji, kazala bih da im je mjesto među najboljima. Naravno da svako na neki način liči na oca. Za Hedona je otac bio simbol samuraja, a za Uliksa uvijek je bio i ostao svoj.

Jasmila me pozvala kad mi je bilo najteže

Je li se nakon saradnje s bh. rediteljkom Jasmilom Žbanić desila neka nova ponuda za rad u Bosni?

- Samo poznanstvo s Jasmilom i moment kad me pozvala u svoju radionicu, kad mi je bilo najteže, da ne govorim o filmu "Otok ljubavi", dovoljno je za nježno, lijepo i izuzetno sjećanje. Drago mi je što moj sin Uliks ima uspješnu saradnju s bh. kinematografijom. Posljednji film "Naša svakodnevna priča" snimao je s Ines Tanović, koju sam imala zadovoljstvo upoznati, a dobitnik je i "Srca Sarajeva" za glumu. To je zaista velika čast.

50 godina „Sakupljača perja“

Film "Sakupljači perja" proslavio je 50 godina, a što je obilježeno i na festivalu u Kanu. Je li to bila i najveća Bekimova uloga u karijeri?

- Gledala sam skoro taj film, osvježen. Tu su sve složilo - od kamere, scenarija, režije, glume... Velikoj literaturi se treba vraćati više puta, tako da i ovu izuzetnu, neponovljivu epsku priču treba vidjeti više puta. Uvijek ćete otkriti nešto novo. Sada sam gledala Bekima samo kao profesionalac. Veza između njegovih ruku i izraza lica je u nevjerovatnom skladu. Svaku glumačku radnju dovrši do kraja. Kroz taj film je dobio ponudu i priliku za koju je bio spreman da bi odigrao možda najveću ulogu u svom životu.

Sarajevu želim sve najljepše što se poželjeti može

I Vi imate vezu sa Sarajevom. Naime, Vaši roditelji su se vjenčali u glavnom gradu BiH.

- Nažalost, djeca se ne sjete ili ne stignu da pitaju roditelje dok su živi. Možda su imali neke prijatelje. Vjenčali su se u Crkvi svetog Vinka. Poslije rata htjela sam da je posjetim, ali je bila zatvorena zbog stradanja u ratu. Moja najbolja prijateljica i kolegica sa studija je simbol Sarajeva, profesorica i glumica Kaća Dorić. Sjećam se njene mame Danke kao najduhovitije osobe i izuzetnog brata, reditelja i pisca Zlatana Dorića. Čitalac sam uzbudljivih knjiga njenog supruga Zdenka Lešića. S Harisom Pašovićem učestvovala sam u stvaranju veoma, veoma značajnih predstava za moju biografiju "Dozivanje ptica" i "Buđenje proljeća". Uliks je služio vojsku u Sarajevu i još toliko toga za jednu malu knjižicu. Radovala bih se svakoj mogućnosti da posjetim taj veliki grad i želim mu sve najljepše što se poželjeti može.