Izvor: Foto: Promo

Hrvatska spisateljica Ingrid Divković piše roman „Živi mi se“: Sami smo sebi NEPRIJATELJ BROJ 1

Autor: Fuad MUSTAFIĆ
04.09.2017 13:41
A
A
A

Razgovarao: Fuad MUSTAFIĆ/

Ingrid Divković (32) hrvatska je spisateljica koja je samo dvjema objavljenim knjigama - "Knjiga za divlju ženu" i "J..e li vas ego?" uspjela privući veliku pažnju na sebe i svoj rukopis. Za sebe kaže da je zaljubljena u knjige i more, da je istovremeno sanjar i borac, da je znatiželjna, oblačna, a u isti tren i vedra. S oduševljenjem je prihvatila govoriti za „Dnevni avaz“, a u njenim toplim i iskrenim riječima osjetili smo da se zaželjela bosanskohercegovačke publike.

Sanjar i borac

Ko je Ingrid Divković?

- Ingrid je djevojka koja kroz život korača desnom polutkom sanjara i lijevom polutkom borca. Djevojka koja se slijepo, ali još otvorenih očiju svakodnevno zaljubljuje u knjigu, u more, u ljubav, u život. I u njih dvoje. U njih najviše.

 

Danas sve manje ljudi čita knjige. Kome Vi pišete?

- Pišem svima onima koji žele čuti, vidjeti, osjetiti, dotaknuti. Pišem svima onima koji se usude čitati u zemlji u kojoj sve manje ljudi čita. Ima li takvih ljudi uopće? Gdje su? Ima ih, ima. Samo su puno tiši od onih drugih. Puno dublji, skriveniji.

 

Vaša prva knjiga „J..e li vas ego“ izazvala je brojne burne reakcije kod čitalaca u Hrvatskoj, ali i u regiji. Šta mislite, zašto? Kakav je Vaš ego i kako se borite s njim?

- Istina jest da je moja prva knjiga „J..e li vas ego?“ izazvala, kako i sami kažete, burne reakcije, no to je samo dokaz tome koliko je taj ego, o kojem se usudih progovoriti, kod nas još na neki način tabu tema i kako se o njemu ne usuđujemo govoriti iako smo itekako svjesni koliko nam odmaže i koliko smo zapravo ovisni o njemu.

No, ne zavaravajmo se, ego nije uvijek neprijatelj broj jedan, to smo mi sebi sami, znam jer sam tog neprijatelja osjetila još davnih dana na vlastitoj koži, tačnije pod njom, što znači da je moj ego itekako živ, no ipak ne toliko živ da ga ne mogu kontrolirati kada se malo previše „opusti“.

Zašto ste otišli, a potom se i vratili u Hrvatsku? Čemu Vas je život na Kanarskim otocima naučio?

- Otišla sam, kako sam nekoliko puta i napomenula, jer sam osjetila fizičko, duhovno i intelektualno zasićenje zajednicom u kojom sam živjela. U tom vremenu, napomenula bih, nisam imala posao, dakle, osiguranu egzistenciju koja bi me vezala za mjesto u kojem sam se rodila, u Rijeci. U nekom trenutku sam osjetila da bih željela okusiti svijet, sebe u tom svijetu, uz sve to vidjeti kako je to živjeti vani i je li istinita ona da je trava kod susjeda uvijek zelenija. Sva sreća pa sam imala i još imam čovjeka uz sebe koji me podržao u svemu tome jer je razmišljao kao ja.

Život me na Tenerifima naučio puno toga. Naučio me kako prihvatiti samoću i uživati u njoj, a od koje mnogi ljudi tako srčano bježe, jer kada ste udaljeni više od 6.000 kilometara od porodice i prijatelja, onda ste prinuđeni na samoću. Usto, život vani me naučio toleranciji i nekoj novoj dimenziji prihvaćanja.

Divković: Zaljubljena u knjige i more

Proces stvaranja

Stvarati na Kanarskim otocima i u Rijeci, koja je razlika?  

- Proces stvaranja ne ovisi o mjestu, već o vama, barem ja tako mislim i osjećam. Bila ja u Rijeci, na Tenerifima ili na Kubi, nosim sebe sa sobom, dakle, sve ono što jesam i što ću tek biti. Možda je samo razlika u opuštenosti. Na Kanarima je sve “tranquilo”, polako da ne može biti polaganije, kod nas je pak sve brzo, prebrzo, čini mi se. Ponekad mi dođe da se odselim na neko mjesto koje je između to dvoje, a onda shvatim da je na meni da to mjesto pronađem u sebi, a ne na zemljopisnoj karti.

 

U pripremi je Vaš novi roman, o čemu on govori?

- Tako je, pišem svoju treću knjigu, ujedno i prvi roman naziva „Živi mi se“. Kao i svi moji dosadašnji ispisani reci, i ovaj će pisani trag progovoriti o ljubavi, no ne o partnerskoj ljubavi, nego o ljubavi prema životu, prema osobnoj slobodi, unutarnjoj preobrazbi, rastu i transformaciji. Priča je to o tri žene čiji su životi povezani i sudbinom isprepleteni, no ne bih vam željela sada otkrivati previše, naglasila bih samo da vjerujem da će se u mojoj knjizi pronaći svi oni koji vole leptire i ono što oni svojom simbolikom predstavljaju.

Ponosna sam

Na koje svoje djelo, citat ste posebno ponosni?

- Ne volim valorizirati stvari, svoditi ih na manje ili više bitne. Meni su sve moje misli jednako važne jer su sve nastale u trenucima moga života koji su me na neki svoj način oblikovali. Ponosna sam na sve. Na one teške i manje teške trenutke. Ima dijelova iz moje prve knjige koje uvijek preskačem jer me previše bole, ali to ne znači da nisam ponosna na njih, već samo da sam ih odavno prihvatila i otpustila.

   

Da Vas djevojčica od 16 godina, tinejdžerka, upita za životni savjet, šta biste joj rekli?

- Rekla bih joj nešto u ovom stilu: “Hajde, opusti se, budi dijete još malo. Ne žuri da odrasteš. Stići ćeš sve, čak ćeš ih i prešišati. Uživaj u tome što jesi, diši, igraj se i samo budi...”

Ne sramite se onoga što volite

- Ne sramite se onoga što volite. Što god to bilo. I ne odustajte od onoga za što živite. Koliko god vam vremena trebalo - poručila je Ingrid.

Ko želi vidjeti, on gleda

Kada ne piše, Ingrid je u prirodi, sa svojim labradorom Maksom, i kraj mora, uvijek kraj mora.

- Nerijetko s knjigom u ruci i s bilježnicom, danas sam pametnija, ne dam inspiraciji da utekne kada me zatekne. A gdje pronalazim inspiraciju? A gdje ne? U životu, u ljudima, u svemu što me okružuje. Ko želi vidjeti, on gleda.

Primorka sam bosanske krvi

Rodom ste iz Tuzle, šta Vas veže za BiH osim toga?

- Tako je, moji su roditelji porijeklom iz Tuzle. Ja sam čak prvi osnovne završila u Tuzli, potom smo se opet vratili u Rijeku iako sam do svoje šeste godine odrastala u Rijeci. Zamršeno, znam, ne pitajte. Bio je rat, puno se toga izdešavalo, a sada se to čini kao da je bio neki drugi život. Za Bosnu me, osim obitelji, dakle, bliže i daljnje rodbine, veže puno toga. Ne znam kako da vam to opišem, a da ne zvuči patetično, imam osjećaj da se s godinama sve više vraćam svojim dubokim korijenima. Često mi znaju reći da ne pišem kao Primorka već kao Bosanka, ponosna sam na to, zatekne me, ali sam ponosna. Na kraju krajeva, ako bi me pitali koga volim, ali baš onako jako, odmah bih vam uzviknula: „Mešu! I Ivu, naravno!“, misleći pri tome na Mešu Selimovića i Ivu Andrića. Nikada ne uzviknem za nekim svojim lokalnim, primorskim piscem.