Adisa Omerbegović-Arapović, profesorica makroekonomije i finansija, prorektorica Univerziteta „Burch“ u Sarajevu i potpredsjednica SBB-a, u intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o vezi teške ekonomske situacije i lošeg političkog rukovođenja zemljom.  

Analizira i razloge te ističe i potencijalna rješenja brojnih problema s kojima su, zbog nesposobnih vlasti i politika, duže od dvije decenije građani ove zemlje uvlačeni u sve veću bijedu i siromaštvo.

Tajkunski minderi   

Šta može spasiti BiH iz konstantne ekonomske krize i ko je to u BiH ko bi trebao povući ključne poteze da zemlja krene uzlaznom putanjom?

- Loši ekonomski rezultati kroz gotovo dvije decenije rezultat su nedovršenog okvira za funkcioniranje tržišne ekonomije. Neće i ne može biti boljih rezultata bez preduvjeta koji diktiraju uspjeh svake razvijene zemlje, a to su vladavina zakona, snaga institucija, predvidiv pravni okvir i regulirano tržište. Odgovornost za ovu nedovršenu tranzicijsku zadaću je na ljudima koji su nosili najvažnije javne funkcije u ovoj zemlji u proteklih dvadeset godina.

Zašto ni dvije decenije obnove i tranzicije nije dovelo do stabilnog političkog ambijenta i vladavina prava? Zašto nema efektivne regulacije tržišta, kako bi ono dalo dobre ishode, pitanja su za političare koji ove generacijske neuspjehe skrivaju iza proizvodnje kriza, straha i nereda u društvu. Kao i u svakoj demokratski uređenoj državi, vlada i parlament su adrese za ključne odluke koje određuju sudbinu države, nacije i građana. Da li se kod nas ključne odluke donose u institucijama pod državnom zastavom ili u stranačkim ložama, tajkunskim minderima ili zgradama pod tuđom zastavom? Karakter politike se mora promijeniti da bi neke odluke dale rezultate - uz više znanja, rada, odgovornosti i hrabrosti u politici ova zemlja može ekonomski procvjetati za kratko vrijeme.

Kako uistinu smanjiti broj nezaposlenih bez „friziranja“ podataka kojima svjedočimo kada je riječ o navodnim zapošljavanjima kojima se hvale pojedinci iz vlasti?

- Vjerujem u našu autentičnu, bosanskohercegovačku ekonomsku politiku, koja neće biti diktirana sa strane i ići u korist manjini, a istovremeno rastakati supstancu ovog društva. Smatram da se radikalnim promjenama u poreznoj, socijalnoj i razvojnoj politici mogu napraviti veliki rezultati. Ovaj hibridni jugoslavensko-neoliberalni model neće opstati. Sposobnost za kreiranje radnih mjesta zavisi od prirodnih i ljudskih resursa, kapitalnih dobara i tehnologije. Prirodne resurse imamo, u ljudske resurse moramo investirati, moramo investirati u kapitalna dobra te usvojiti nove tehnologije. Ovo je posao onih koji upravljaju ekonomijom ove zemlje, ako ih uopće ima. 

Nove aktivne industrijske politike usmjerene na efikasno iskorištavanje ovih resursa i usvajanje novih tehnologija može donijeti nova radna mjesta. Tehnološka revolucija će unaprijediti iskoristivost resursa, te podići produktivnost, što je jedan od osnovnih pokretača ekonomskog rasta, koji donosi nova radna mjesta. Informatizacija, tehnološka revolucija i reindustrijalizacija mogu biti osnov nove ekonomije BiH. Preduvjet je modernizacija obrazovnog sistema i prohodnost tržišta rada, jer će nam trebati desetine hiljada osposobljenih kadrova za nove industrije, potpuno nove poslove, proizvode i usluge. Kratkoročno, radna mjesta će doći tamo gdje se veoma brzo mogu uposliti postojeći ljudski i drugi resursi. Veliki javni radovi i ulaganja u kapitalna dobra najbrži je put da se pokrene niz pratećih industrija i kreiraju nova radna mjesta. Ova zemlja mora postati veliko gradilište, jer se uz nove politike u oblasti energetske efikasnosti može kreirati veoma veliki rast u ekonomskoj aktivnosti i napraviti posao za domaće firme koje prate ovu industriju.

Uvid u vlastitu baštu

Uprkos svim resursima koje ste pobrojali, građani ove zemlje, izuzev nekolicine, najsiromašniji su u Evropi. Ko je glavni krivac za to i kako to promijeniti?

- Krivi su oni koji vode ovu državu prethodne dvije dekade i koji do sada nisu napravili registar nacionalnih bogatstava. Još u drevnom Egiptu, Jusuf, a. s., bio je namjesnik koji je prvo uradio popis svih resursa kojima carstvo raspolaže, kako bi znao koliko će usjeva moći proizvesti tokom sedam plodnih godina. Onda je rasporedio žito u sedam sušnih godina kako niko ne bi ostao gladan.

Upravljanje državom je odgovornost i obaveza. Mi 25 godina od stjecanja nezavisnosti ne znamo čime raspolažemo. Turci su, po osvajanju Bosne 1463., nakon dvije godine napravili popis ljudi, stoke i zemlje. Kako je moguće odgovorno raspolagati prirodnim bogatstvima i resursima ako nemamo precizan uvid u vlastitu baštu. Drevni Egipat je bolje upravljao državom, ekonomskom i socijalnom politikom od naših trenutnih političara. Nužno je prvo uspostaviti jedinstvene registre o svemu čime raspolažemo, pa tek onda upravljati resursima efektivno, kako bi iz poštene raspodjele bogatstva svi živjeli bolje. Resursima moraju upravljati odgovorni namjesnici, koji će to raditi u javnom interesu, a ne zarad ličnog bogaćenja na štetu čitavog društva i države.

Šta su i ko su glavne prepreke i kočničari većim stranim ulaganjima u BiH?

- Neće biti investicija dok ne bude mira, reda, stabilnosti, pravne izvjesnosti i institucija kao garanata poretka, dok snaga zakona ne bude veća od snage pojedinaca, grupa ili lobija.

Koliki ekonomski rast je neophodan da bi građani osjetili neko poboljšanje u svakodnevnom životu?

- Ekonomski rast je fluidan fenomen. Zemlja može ostvariti rast od 100 posto, a da on dolazi od bespovratne prodaje resursa, od čega će korist imati pet porodica. Potom oni koji ta dobra za sitne novce kupuju iz svog interesa hvale političare i njihove rezultate, koliko god oni bili štetni za državu i naciju.

U protekle dvije dekade bilo je ekonomskog rasta, čak i dvocifrenog, ali je korist tako nepravedno raspoređena da nam je mnogo gore nego što je objektivno trebalo biti. Naš ekonomski rast s ovako skromnom polaznom osnovom i resursima koje posjedujemo morao je biti mnogo veći, jer ekonomska teorija predviđa da oni koji imaju niži ekonomski standard mogu rasti brže, upošljavajući neiskorištene resurse.

Da bi više ljudi osjetilo poboljšanje u svakodnevnom životu, nije dovoljan ekonomski rast od dva do tri posto, koji, što je najgore, ide u džepove dva do tri posto onih na vrhu piramide. Pravedna raspodjela društvenog dohotka i ispravljanje politika koje su prouzrokovale neizdrživu nejednakost i socijalnu isključenost znači ekonomski razvoj, a ne samo rast. Privilegije, luksuz i lagodan život koji nije zarađen vlastitim radom nekolicine nama ne da da se razvijamo, pretvarajući nas u robove te nekolicine. Dakle, loš životni standard, ne samo onih koji ne rade i penzionera nego i onih koji rade za budzašto, neće biti bolji dok ne dignemo glas protiv nepravde, otimačine i bahatosti. Dostojanstvo nam je dao Bog i ne može nam ga uzeti onaj koji je na krivom putu.

Kako komentirate to što rastu iznosi štednje građana u bankama? Šta nam govori ta činjenica da nema protoka, odnosno investiranja tog novca?

- Očigledno postoji jedan uski sloj društva s ušteđevinom u bankama, smatrajući to jedinim sigurnim utočištem za svoj novac, pa alternativne forme raspolaganja kapitalom ili nisu prisutne ili nisu sigurne. Kao što strani investitori ne vjeruju u uspjeh u ovoj zemlji ili da je rizik preveliki, tako i domaći investitori, građani koji imaju višak novca, ne misle da je pametno riskirati i kupovati dionice, obveznice, oploditi kapital na bilo koji način. Prevažno, ista ta štednja daje likvidnost bankama da kupuju obveznice i trezorske zapise entitetskih vlada. Dakle, dolazimo do paradoksa, investitori ne ulažu u kreiranje dodatne vrijednosti, ali vjeruju vladi koja je kreirala te rizike i indirektno je kreditiraju, održavajući status quo.

Koliko se u BiH uopće sigurno baviti biznisom?

- Kada politički i utjecaj bogatih pojedinaca seže tako duboko da može poljuljati zakonitost, onda više ništa nije sigurno osim nesigurnosti. Ova oligarhijska paradigma mora biti demontirana. Ne može bavljenje biznisom značiti pristanak na reketiranje, borbu s vjetrenjačama i nikakvu korist za rad. To uništava zdravo poslovno odlučivanje, a biznismena pretvara u podanika političara ili kriminalaca. Lična odgovornost političara i javnih službenika, za ishode ekonomskog sistema jedini je način da se uozbilji institucionalni aparat.

Privrednici u BiH se žale na visoke namete, je li to razlog zbog kojeg cvjeta siva ili crna ekonomija?

- Razlog zbog kojeg cvjeta „siva“ ekonomija je prije svega slaba država, a onda svjesno podsticanje sive ekonomije. Ako je javna tajna da možete imati duple kase u kafićima, restoranima, da jedan ćevabdžija može pronevjeriti milion maraka za godinu ili dvije, onda su razmjere utaje poreza u milijardama. S druge strane, ogromni nameti na privredu jesu motivacija za bujanje sive ekonomije. Moraju se umanjiti nameti koji su kombinacija jugoslavenske planske ekonomije i samovolje politike koja je bez sistemskog, strateškog pristupa poreznoj politici, omogućila da imamo desetine poreznih i stotine paraporeznih nameta. Pustiti privrednike da naprave profit i budu konkurentni, a onda progresivno oporezovati dobit i kapital, tako da mali plaćaju manje, a veći više je recept iz bogatih i važnije društava sretnih građana.

Kako natjerati političare da promijene nacionalistički kurs i počnu se baviti rješavanjem istinskih problema građana poput zdravstva, obrazovanja, vodosnabdijevanja, plaća...?

- Hrabrošću, znanjem, dostojanstvom i radom. Radikalnom nadom da može drugačije, bolje i da ništa nije dato samo od sebe. Mislim da rješenje leži u novoj generaciji koja želi promjene, jer će nas, u suprotnom, nepravda i beznađe uništiti. Dakle, kurs će se promijeniti, sa ili bez ovih koji su ga postavili, kada dođu oni koji žele drugačiji kurs. Oni koji su postavili ovaj kurs to znaju i uradit će sve da podmetnu trivijalne i nacionalističke teme kako bi skrenuli pažnju sa svoje historijske odgovornosti za uništavanje sudbine generacija naših sugrađana. Ova zemlja treba zdravi, ustavni i ekonomski nacionalizam, zdrave vrijednosti i zdrave politike.

Zbog licemjerne i bezobrazne politike građani gube vjeru u državu

Vlasti godinama građanima BiH, od kojih većina živi na ivici siromaštva, poručuju da za njihove potrebe novca nema, a političari u vlasti uživaju u luksuzu i brojnim povlasticama.

- To je rezultat dugogodišnje licemjerne i bezobrazne politike, koja je rezultirala time da građani izgube vjeru u vlastitu državu, odlaze u bijeli svijet zbog takve situacije ili ne izlaze na izbore i ne daju svoj glas alternativama, jer vjeruju da se to više i ne može promijeniti, time omogućavajući onima zbog kojih su očajni da dalje cijede državna jasla radeći sve samo za svoju korist. Troškovi njihovih plaća, dodataka, putovanja, automobila, pratnje i drugih privilegija nevjerovatno su raskošni, raskošniji nego u nekim razvijenim bogatim društvima. Tu nema političke i moralne odgovornosti, ni ekonomske logike. Nastupila je logika sile i bahatosti. Ovakva samovolja traje predugo i sve je bezočnija, pa kako to američka Deklaracija o nezavisnosti kaže, “...pravo građana je zbaciti takvu vlast i ustanoviti nove čuvare svoje buduće sigurnosti”. Ukinuti sav luksuz u javnoj potrošnji i vezati plaće političara s prosječnom plaćom u državi bila bi sistemska mjera koja bi bolje ljude dovela u politiku, a istjerala ove bez ikakvog osjećaja srama i odgovornosti. Sistemska mjera je ukinuti državu kao najboljeg poslodavca za one koji nigdje drugo ne bi mogli uživati takve beneficije bez ikakvih rezultata.

Aktuelna Vlada FBiH nema kredibilitet da prodaje imovinu građana

Sve češće se spominje privatizacija javnih preduzeća, poput „BH Telecoma“, „Elektroprivrede“... Kakav je Vaš stav o tome?

- Mislim da oni koji dvije decenije cijede javna preduzeća i javno dobro nemaju nikakav kredibilitet da sada provedu prodaju tih istih javnih preduzeća. Prethodne prodaje, koje je ova Vlada FBiH provela, toliko su upitne i provedene na netransparentan način da ova Vlada naprosto nema kredibilitet da prodaje bilo šta u svom mandatu. Javne kompanije su predugo bile žrtva sistematičnog stranačkog isisavanja novca, pa je za revitalizaciju kompanija prvo potrebno postaviti profesionalnu nestranačku upravu kako bismo saznali pravo stanje i vrijednost.

Dobri ishodi iz privatizacija prvenstveno zavise od tržišne konkurencije i efektivne regulacije, a privatizacija ne donosi nužno dobrobit za građane ukoliko se državni monopol ili oligopol samo zamijeni privatnim, što bi u ovom slučaju bio mogući krajnji ishod.

Dakle, Vlada koja je prodala FDS maloj nepoznatoj kompaniji, kako bi „British American Tobacco“ naknadno kupio duhanski biznis, a ostala imovina došla u ruke nepoznatim pojedincima, nema kredibilitet da prodaje bilo šta u vlasništvu građana Federacije. Postoji očigledni konflikt interesa premijerovih savjetnika zaduženih za rasprodaju, a koje plaćaju strane vlade, pa naše kompanije postanu vlasništvo kompanija iz upravo tih zemalja. Ovakvo nešto je u svakoj normalnoj državi nezamislivo. Zaista je vrijeme da se zaustavi bujanje servilnog podaničkog odnosa prema pojedinim stranim adresama i demonstrira državnički i odgovorni pristup javnom interesu.