Razgovarala: Edina BAKIĆ / Foto: Zoran LONČAROVIĆ/ Blic
Glumica Neda Arnerić (64), koja je prošle godine doživjela tešku nezgodu, kada je pala s balkona svog stana u beogradskom naselju Vračar, danas se osjeća dobro.
Naš poziv zatekao je legendarnu glumicu u Nišu, gdje se pripremala za otvorenje izložbe "Mladi 2017 - Ovo mijenja sve". Iako je bila u gužvi, izdvojila je vrijeme za "Dnevni avaz".
Arnerić se veoma rijetko oglašava u javnosti, a u ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" govorila je o odlasku prijatelja i dragog kolege Ljubiše Samardžića, s kojim je 1967. godine snimila svoj prvi film "Jutro", te o današnjem i prošlom vremenu, privatnom životu...
- Boravim u Nišu, gdje u Galeriji "Filip Moris" postavljamo izložbu, a ja sam član žirija. Bavimo se isključivo slikarstvom mladih autora do 35 godina i svake godine raspisujemo konkurs, a onda odaberemo četrdesetak umjetnika, nakon čega organiziramo izložbe u Beogradu i Nišu. Poslije postavljanja, slijedi dodjela nagrada, koje su, vjerovatno, najveće u Evropi. Sve to radimo zbog toga što su mladi prepušteni sami sebi i o njima se niko ne brine - govori Arnerić.
Je li Vas tužna vijest o smrti Ljubiše Samardžića zadesila u Nišu?
- Ne. Bila sam u Beogradu. Očekivala sam njegov odlazak... Bez obzira na realne životne činjenice, kad god ode neko od prijatelja, ostane strašna rupa. Sve više njih odlazi, a njega sam smatrala velikim prijateljem, savjetnikom i zaštitnikom. On je bio veoma mudar čovjek. Poznavali smo se od moje najranije mladosti, s njim sam snimila prvi igrani film i upravo je od tog trenutka počeo da me na neki način tutoriše i da bude moj vodič.
Kad god mi je u životu bilo teško, kad god sam imala privatne, ali i poslovne probleme, odlazila sam kod njega u čuveni "Cinema Design", tako se zove njegova producentska kuća. Tamo bismo rješavali sve što bismo mogli.
Brojni Samardžićevi prijatelji kažu da on nije bio samo veliki profesionalac nego i veliki čovjek.
- Istina. Bio je veliki čovjek, širok čovjek, a prije svega, izuzetno mudar. Bio je čovjek koji je svoje decenijsko iskustvo rada iskoristio da izgradi sebe kao ličnost i zaista je bio erudita. Ljubiša je mnogo čitao, mnogo znao, takvih ljudi, prosto, nema više ili ih ima veoma malo. Svi postajemo veoma površni i jurcamo kroz život, a on to nije radio. Strašno mi se dopada što je smogao snage da prevaziđe svoju ličnu tragediju i da krene još bolje i čvršće u rediteljski i producentski posao, što je u ovim vremenima najteže.
Gledanje u Alpe
Kako se Vi osjećate nakon nesreće koja Vas je zadesila prošle godine?
- Dobro je... Zapravo, trudim se da budem dobro. Imam svojih, privatnih problema, ali ne dozvoljavam da utječu na moj život i pokušavam da budem optimista. Učila sam to od Ljubiše.
Šta Vas u sedmoj deceniji posebno odmara i šta Vam prija?
- Posebno mi prija da gledam u Alpe. Volim da, kad sam u Austriji, šetam i gledam u neke vrijedne i tihe ljude, koji rade i žive svoj život, ne onako kako smo mi navikli, na Balkanu. Jednostavno, Balkan mi više ne odgovara.
Zašto Vam ne odgovara?
- Sve je nesređeno, nebitno i u raspadu. Od država pa do ljudi, koji samo jure da prežive i nemaju vremena da se posvete svojoj djeci niti nekim lijepim hobijima. Sve je u parama, a to mi nikako ne odgovara.
Hoćete reći da se nekad bolje i sretnije živjelo?
- Apsolutno. Moj prvi dio života, zapravo prvih pola stoljeća, bilo je prijatno. Danas mi najviše smeta što živimo u neorganiziranim državama i što se sve češće pojavljuju vlastodršci koji misle isključivo samo na sebe i oko sebe okupljaju nesposobne ljude. Smeta mi što se sve ispolitiziralo, a ta politika nije, nažalost, politika u koju vjerujem.
Očekujete li da će doći do nekih promjena?
- Ne osjećam da će se to skoro desiti. Ljudima je dobro, i dalje glasaju za iste, pa eto im. Ja sam svoje uradila 2000. godine, kada smo skidali Slobodana Miloševića, i ništa se drastično nije promijenilo. Razočarani sam revolucionar tako da mi ne pada na pamet da se više petljam u politiku.
Poruka mladima
Uobrazi li se čovjek kada počne nizati uspjehe, kada, zapravo, osjeti slast novca?
- To bi bila poruka mladima, da ne smiju spavati na lovorikama, jer je svaki posao kao prvi i ne gleda se na ono što si uradio do sada, već samo na ono što radiš trenutno.
Za kraj, da Vas pitam je li završeno snimanje filma u Hrvatskoj?
- Da. Završili smo snimanje filma "Aleksi" u režiji Barbare Vekarić. Uglavnom, to je priča o jednoj mladoj, izgubljenoj djevojci, poput mnogih mladih koji šetaju oko nas i koji nikako da nađu svoje mjesto pod suncem. Ja igram jednu ambicioznu i neostvarenu mamu. Film je još u montaži, a premijera bi trebala biti nekad naredne godine.
Ljubav između dvoje starih ljudi
- Dosta gostujemo sa predstavom "Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavanmo". To je bio čuveni film prije 40 godina, a govori o ljubavi između dvoje starih ljudi. Moj partner je Feđa Stojanović, a sa predstavom dosta putujemo. Trebalo bi biti i nekih novih projekata - kaže Arnerić.
Nije fraza da je knjiga čovjeku najveći prijatelj
I dalje se krijete među knjige?
- Da, knjiga je čovjeku najveći prijatelj i to nije fraza nego istina. Kada uronim u dobru knjigu, na mene to djeluje kao droga. Knjiga uspijeva da me izvuče iz najvećih bedaka.
Moj muž je veoma bolestan
- Moj muž Milorad Mešterović je mnogo bolestan i odlazi u Austriju na rehabilitacije, a ja ga sve češće i više pratim. U treći period života ulazimo, onako, smireno - govori nam Arnerić.
