Razgovarala: Edina BAKIĆ 

Nakon desetogodišnje pauze Srđan Vuletić režira svoj novi igrani film pod nazivom „Gym“. U producentskim krugovima se može čuti da će Vuletić iznjedriti još jedno kvalitetno filmsko ostvarenje.

Vuletić je publici u regionu poznat po naslovima „Ljeto u zlatnoj dolini“ i „Teško je biti fin“, a kada su na pozorišnom repertoaru predstave u njegovoj režiji, sale su popunjene do posljednjeg mjesta. 

Nemam tremu

Iako snimanje filma „Gym“ još nije zvanično počelo, u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ Vuletić je otkrio detalje iz filma, kao i to koliko je višegodišnja pauza utjecala na njega, hoće li u pozorištu režirati nove komade i na koji način bira glumce za svoja ostvarenja. 

- Da li će biti dobar film, to ostaje da se vidi kad bude gotov, ali i ja čvrsto vjerujem da je scenario zaista zanimljiv i da ima potencijal da bude dobar film - govori Vuletić na početku razgovora.

Zašto naziv „Gym“?

- Radnja filma se ne dešava u teretani i to je sve što vam za sada mogu reći. Radnja se odvija danas, i u najširem smislu se bavi ljudima koji su u situaciji da ostaju bez posla. Kako oni reaguju na to, to je naša priča.

Nakon deset godina ponovo ste se upustili u snimanje igranog filma.

- U ovom poslu nema ništa narađenog. Uvijek krećete od nule i gledate da napravite stvari najbolje što znate i umijete u tom trenutku.

Koliko je ta pauza utjecala na Vas kao reditelja?

- Prije svega, meni je žao što sam pravio toliku pauzu. Niz okolnosti je utjecao da to tako bude i vrijeme se ne može vratiti unazad. Tako da ja gledam samo naprijed, mislim da je projekat zreo i ja ću se spremiti tako da ta pauza ne igra nikakvu ulogu. Tako da nemam tremu ili osjećaj da mi je pauza škodila.

Ko čini glumačku podjelu filma?

- Rano je govoriti o imenima. Dosta mladih glumaca će dobiti svoju šansu, kao i neka provjerena imena. Glumce biram po osjećaju koji, opet, gradim tako što gledam gotovo sve domaće pa i bivše jugoslovenske filmove i predstave. Audicije radim da provjerim taj svoj osjećaj.

Šta učiniti

Predstava „Kad bi naglas govorili“ pobrala je simpatije publike. Šta to ljubitelje pozorišta privlači - radnja, glumačka ekipa, ili...?

- Mislim da se sve pobrojano dobro sklopilo, neka nova lica u pozorištu zajedno sa starim dragim licima, tekst koji se bavi našom svakodnevicom, koju dobro razumijemo, koja nas se tiče, sve to upakovano izvana u komediju. I publika je dobro reagovala na predstavu i onda postala naš najbolji oglašivač. Jednostavno, ljudi jedni drugima govore da moraju doći pogledati tu predstavu i za sada u prvih tridesetak igranja sala je stalno puna.

Putem društvenih mreža često kritizirate našu svakodnevicu. Čuje li neko te kritike i reagira li na njih?

- Da, i ja se pitam da li iko reaguje na bilo šta. Društvene mreže su neobavezne, ali ja gledam ozbiljne priloge, recimo onaj o poslanicima koji uzimaju nadoknadu za boravak van svog grada, a ne koriste te stanove, i pomislim šta sad poslije ovoga. Ništa. Čak se i prijeti novinarima i svima koji se usude ukazati na neku nepravilnost. Zaista ne znam šta reći i učiniti da se stvari sagledaju onakve kakve jesu i da se nešto promijeni. Upravo imam goste i u fazi sam “teško je imati goste“. Vode nema. Kako se ponašati, a ne ispasti smiješan.

Očekujete li da će naše društvo uraditi konkretne korake da popravi trenutno stanje?

- Dok god se stvari budu mjerile kroz osjećanja, nemjerljive manipulativne stvari, a ne kroz opipljive, mjerljive argumente, mi nigdje nećemo stići. Ovdje bih dodao, već je floskula, da bez dobrog pravosudnog sistema nama neće ni voda pomoći.

Volim nova mjesta, velike gradove

- Putovanja su za mene najbolji odmor. Ako ne gledam filmove i serije, to me odmara. Volim da idem na nova mjesta i uvijek pravim listu mjesta gdje bih volio otići. Omiljene destinacije su mi svi veliki gradovi – kaže Vuletić.

Bez vjetrovke ne izlazim iz kuće

Na sarajevskim ulicama prepoznatljivi ste po ruksaku na leđima. Otkrijte nam neizostavnu stvar iz ruksaka?

- Vjetrovka. Svi koji živimo u Sarajevu znamo kako se stvari okrenu, u minuti počne kiša padati pa opet prestane...