BIH

Srđan Puhalo, socijalni psiholog: Treba izaći na ulice!

Piše: Avaz.ba

8.10.2017

Razgovarala: Senka KURT  

Srđan Puhalo rođeni je Sarajlija. U biografiji navodi da je „imao sretno djetinjstvo u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji“. Završio je srednju školu u Sarajevu, psihologiju u Beogradu, magistrirao socijalnu psihologiju u Banjoj Luci. Kaže, kad je s kćerkom, ništa ga ne interesira, a kada nije s njom, bavi se socijalnom i političkom psihologijom. Ponešto je i objavio.

- Mi ne živimo, već životarimo u Bosni i Hercegovini. Životarimo nadajući se da će biti bolje i da će taj boljitak donijeti neko drugi, a ne mi sami – kaže na početku razgovora za naš list.

Čuvari vatre

Nadate li se Vi boljem? 

- Nadam se i borim se da bude bolje.

Kako?

- Kako znam najbolje. Pišem, pričam, protestvujem, dajem podršku onima koji protestvuju.

Pa vrijedi li ta borba? I gdje su u toj borbi intelektualci?

- Vrijedi, vrijedi. Dok god se boriš, čuvaš svoj dignitet i ne pristaješ na trenutno i takvo stanje. To je normalno i to bi trebalo biti normalno. A gdje su intelektualci? Pa, ima ih, nije da ih nema. Ima ljudi koji pričaju, koji se bore. Pitanje je da li su oni neki čuvari vatre normalnosti, da li nam oni možda daju i lažnu nadu da se nešto može promijeniti i nešto biti bolje. To je neka, hajde da kažem, borba protiv vjetrenjača, odnosno protiv ljudi koji imaju sve - od medija, institucija, novca, infrastrukture. Veoma je teško boriti se protiv njih. A ovi drugi koji se bore uglavnom su usamljeni, razjedinjeni i ponekad mazohistički uživaju u toj borbi.

Ko je kriv za stanje u kojem živimo danas?

- Joj, danas sam o tome razmišljao! Svi smo krivi! Prosto, riba smrdi od glave...

Ali čisti se od repa?

- Naravno, ali isto tako treba voditi računa da upravo ti ljudi koji su nam obećavali boljitak, koji su nam se ponudili na izborima, obećavali da će raditi za naš, a ne za lični interes, oni su prije svega krivi. Oni su nas prevarili. S druge strane, kriva je međunarodna zajednica, koja je negdje saučesnik u svemu jer dozvoljava da neke loše stvari lako prođu. Na kraju krajeva, kriv je narod koji sve to trpi, sve to dozvoljava, narod koji daje legitimitet našim tlačiteljima. Čini mi se da ponekad i uživamo u svemu što nam rade naši političari.

Političari u Banjoj Luci znaju često reći da je RS bolji dio BiH. Iz Federacije opet idu pohvale da se ovdje nalaze najbolji. A zapravo...

- Mi u principu nemamo dobre, nego loše i zle.

Štokholmski sindrom

Kad nam je sve loše, onda nam pametni imaju običaj reći da svaki narod zaslužuje vlast koju ima.

- Tako se kaže, ali ja mislim da mi nismo baš toliko grešni da imamo ovakvu vlast. Izgleda da nas neko surovo kažnjava. Čini mi se da je posrijedi i jedan mazohizam kod naroda, štokholmski sindrom, da volimo one koji nas maltretiraju. Tu nema niko alibija.

S jedne strane su građani koji sve trpe i uživaju u bolu koju im nanose domaći političari, domaće vođe, s druge je iluzorno očekivati da se sve te vođe same od sebe promijene i da postanu bolji ljudi samo zato što im je stalo do ovog društva. Ako budemo čekali da oni mutiraju, siguran sam da ćemo se načekati.

Zašto ste otišli u Maoču, Ošve, Maglaj, Bočinju... i živjeli dva mjeseca sa selefijama?

- Nema većeg izazova za jednog čovjeka nego da ode u takvo „strašno“ mjesto. Pri tome sam Srbin, pri tome sam iz Banje Luke, pri tome i nisam neki vjernik. Bio je veliki izazov za mene, a čini mi se i za moje domaćine. Jer ja sam trebao otići na to „strašno“ mjesto da vidim ko su oni, šta rade, a oni su trebali imati hrabrosti i povjerenja da prime jednu takvu budalu koja se htjela uvjeriti ko su i šta su.

Ta slika predrasuda svakodnevna je u našim životima. Dovoljno je biti na društvenim mrežama, razotkriti i prijatelje i neprijatelje.

- Ja na društvenim mrežama imam vrlo malo prijatelja. To su ljudi kojima se sviđa ili ne sviđa ono što pišem, koji vole ili ne vole to čitati. Neozbiljno bi bilo reći da su mi oni prijatelji. Mada, da budem iskren, mnogi od njih, koje nikad nisam vidio, često su mi pomagali da riješim neke probleme. Morate imati na umu da na društvenim mrežama, kao ni u stvarnom životu, ne možete očekivati da vas svi vole. Dovoljno je da vas voli otac, majka, žena, djeca i nekoliko prijatelja.

Zahvaljujući društvenim mrežama preko noći ste od prijatelja postali i neprijatelj BiH, nakon toga ste objavili i tekst „Kako sam postao četnik“. Kako je to moguće?

- Tako što napišete nešto što se ne sviđa Bošnjacima, kad napišem nešto što se ne sviđa Srbima, postanem Bakirov Srbin. A ako se ne sviđa ni jednima ni drugima, onda sam soroševac, mason... Danas nije problem steći neprijatelja. Mnogo je teže naći prijatelja.

Gdje nas, prema Vašem mišljenju, vodi sve ovo, brutalna politika, predrasude, nerazumijevanje, neizvjesnost?

- Svi idemo pod zemlju! I to je jedina stvar koja je sigurna i koja nas, možda, može opametiti da ovaj život provedemo kao ljudi. Možda nas jedino to može opametiti da čuvamo dostojanstvo, ljudskost, zdrav razum. Čovjek mora biti spreman da proživi život kao čovjek, a ne kao poslušnik. Čovjek mora cijeniti sebe, a ne bespogovorno izvršavati nečija naređenja. Čovjek mora imati svoje ja.

Budućnost djece

Ovih ste dana na Twitteru objavili duhovit, ali vrlo potresan status: “Počinje Nedjelja djeteta u BiH, obradujte svoje mališane učenjem njemačkog jezika i dvojnim državljanstvom!” Je li to rješenje, učiti djecu da je odlazak rješenje?

- Nije i zato roditelji trebaju sa svojom djecom izaći na ulice, boriti se za bolje društvo, u Sarajevu za bolje Sarajevo s vodom, za Federaciju gdje će i Srbi biti konstitutivni, za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svako dijete imati budućnost, a mi pristojnu penziju da uživamo u njoj.

Kad smo kod toga, naša su djeca već odavno izašla na ulice. Na prosvjedima u Sarajevu, Banjoj Luci, Jajcu, Tuzli... Je li normalno da budućnost tražimo na ulici?

- Nije normalno, ali u ovakvom društvu i sredini je vrlo poželjno. Jer, najbolje je kad imate roditelje koji žive ono što govore. Ako mislite da je loše, da ste nezadovoljni, meni je sasvim logično da to i pokažemo. A ima li boljega motiva nego budućnost svoje djece. 

Puhalo: Ako mislite da je loše, da ste nezadovoljni, meni je sasvim logično da to i pokažemo

Rat

Ponekad se čini da rat još traje, makar u glavama nekih političara, eto, ako hoćete, i političkih vođa.

- Traje, sad se vodi političkim sredstvima. Činjenica je, međutim, da nas to jednako sluđuje. Ogroman je broj ljudi na antidepresivima, ogroman broj je zbunjenih i sluđenih. A oni koji su o sebi pri sebi, gledaju kako da pobjegnu odavde. Tako da, nasreću, danas više ne ginemo, ali ostajemo bez ljudi i svaki dan je to sve očiglednije.

Sluđivanje

Iz Hrvatske stižu optužbe o radikalnim muslimanima, Srbija želi da ugosti Ratka Mladića, Dario Kordić sprema se za politiku, SDA za dnevne potrebe izvuče ili reviziju presude ili Pelješki most. To sluđivanje je konstanta.

- I traje od kraja 80-ih. Prosto je nevjerovatno da ovdje ima normalnih poslije permanentnog i sistematskog uništavanja psihe. A normalnih ima. To su svi oni koji su nezadovoljni, koji se bune, oni koji pokušavaju nešto da promijene, koji viču glasno car je go i prkose. Normalni su izašli iz svojih etničkih torova pokušavajući da i druge izvedu iz toga. Uglavnom, još bezuspješno!

Manipulacija

Kako Vi iz Banje Luke gledate na Sarajevo?

- Ja se osjećam normalno. Ja sam svoju sliku o Sarajevu formirao prije rata. I tu sliku meni niko ne može pokvariti. Jesam, potpuno sam svjestan da ta slika otprije rata nije baš kompatibilna ovoj današnjoj slici. Ali, prosto ne dozvoljavam da mi politika kreira sliku o bilo kojem dijelu BiH ili bilo kojem gradu. Ne dozvoljavam da političari kreiraju šta je dobro, šta je loše, gdje trebam da idem, a gdje ne. Prosto idem tamo gdje me nešto interesuje i da se sam uvjerim šta je i kako je. Tako da, ako me interesuje kako je u Maoči, ja odem u Maoču, idem i u Široki Brijeg, dolazim u Sarajevo... Ne vjerujem političarima i slici koju kreiraju danas o ljudima u BiH. Mislim da smo mnogo bolji nego što bi oni voljeli. A opet nismo toliko dobri da možemo da im se suprotstavimo. I još smo ljudi kojima političari lako manipulišu.

Nisi normalna, Republiko Srpska!

Puhalo redovno piše blog na portalu Frontal. Prije dva dana objavio je tekst pod naslovom: “Nisi normalna, Republiko Srpska!”

- Gledam ovih dana šta se dešava u javnom životu Republike Srpske i mogu da primijetim da smo mi jedno potpuno nenormalno društvo. Javno mnijenje u Republici Srpskoj je razoreno, sluđeno i potpuno poremećeno. Mi ne znamo šta hoćemo, ali to ne znači da znamo šta nećemo. Mi ne znamo gdje idemo i zato stojimo u mjestu. Mi ne znamo ko su nam prijatelji, jer se neprijatelji svakodnevno mijenjaju. Mi smo neshvaćeni i zbog toga smo superiorni.

I dok se ko zna koji put preko medija raskrinkavaju nevidljivi kreatori obojenih revolucija, Vlada Republike Srpske falsifikuje budžetski deficit i smanjuje ga tri puta (sa 175 na 45 miliona KM).

Dok Dodik, koji je predsjednik Republike Srpske, čežnjivo gleda ka Rusiji, srpska omladina, a bogme i oni u najboljim godinama odlaze u Njemačku, Austriju, Švajcarsku ili Švedsku da peru guzice njihovim babama i djedovima, da ih šetaju i razgovaraju.

Dok se RTRS bavi Arapima po Sarajevu, Srbi iz Republike Srpske odlaze da rade u Saudijsku Arabiju, Katar i Kuvajt.

Dok se Dodik bavi položajem Srba u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i ostalom dijasporom, ostaju pusti Kalinovik, Čajniče, Rudo, Petrovo, Ribnik. Dok se Dodik i Vučić zamajavaju pisanjem „o djelovanju za opstanak srpske nacije i srpskog naroda“ ove godine je više prvačića iz Mrkonjić-Grada upisano u Beču nego u Mrkonjić-Gradu.

Dok se ministar prosvjete Republike Srpske Dane Malešević bahati kupujući Audi od 115.000 maraka, uz podršku predsjednika Dodika i premijerke Cvijanović, na fakultetima u Republici Srpskoj krajem avgusta zvrlji prazno 2.500 mjesta.

Dok se diže kredit da bi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pred izbore obnovio svoju ergelu helikoptera, na pregled CT-om i magnetnom rezonancom se čeka po tri mjeseca.

Dok se političari iz Republike Srpske utrkuju ko će prije kod Vučića na sastanak, u Republici Srpskoj se ove godine upisalo 500 manje prvačića (čitava jedna škola).

Dok se mi bavimo negiranjem genocida u Srebrenici, 11. jula u Potočarima možemo vidjeti i čuti predstavnike Evropske unije i Ujedinjenih nacija.

Dok se po Banjoj Luci traže i etiketiraju strani plaćenici i domaći izdajnici, na Univerzitetskom kliničkom centru u Banjoj Luci nema kardiohirurga.

Draga moja Republiko Srpska, zbog svoje iracionalnosti propali su mnogi narodi i mnoge države, propadamo i mi. Ne trebaju nam spoljni neprijatelji, Bošnjaci, soroševci, natovci, dovoljna nam je naša nenormalnost. Niko se zbog toga neće mnogo zabrinuti, jer svijet danas više brine nestanak pingvina na Južnom polu nego nestanak Srba – napisao je Puhalo.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.