Legendarni komandant Taktičke grupe 2 (TG2) Armije RBiH Mirsad Ćatić Čuperak, nosilac „Zlatnog ljiljana”, koji je preživio zasjedu na Igmanu 10. avgusta 1992. godine kada je smrtno ranjen Fadil Đozo, u ekskluzivnoj ispovijesti za „Dnevni avaz“ prisjeća se dana kada je usljed ranjavanja sam sebi morao odsjeći stopalo.

Imamo osione i naizgled posvađane feudalce

Govori o široj bh. javnosti do sada nepoznatim detaljima, razobličujući očiglednu političku pozadinu ubistva heroja Armije RBiH Fadila Đoze na Igmanu, te ulogu Seada Rekića, koji je u posljednje vrijeme dospio u žižu interesiranja javnosti nakon podsjećanja na feljtone „Slobodne Bosne” i „Dana” koji su do u detalje pisali o njegovom radu za KOS pod mentorstvom Fikreta Muslimovića, odnosno Aleksandra Vasiljevića iz Beograda.

Ćatić otkriva i da su se neposredno prije atentata Rekić i Đozo verbalno sukobili. Vojnički, britko, bez dlake na jeziku, ne libi se govoriti o avgustu 1992. godine, a zanimljiva je i Ćatićeva parabola od srednjovjekovne Bosne do danas.

- Sada sam u fazi proučavanja srednjeg vijeka i Kraljevine Bosne i ova današnja situacija u Bosni je itekako nalik na onu u srednjem vijeku kada se nesposobna vlastela prodavala za male pare tuđinu. Osim likova, ništa se nije promijenilo, pa čak ni socijalna struktura. Imamo osione i naizgled posvađane feudalce i običnu raju koja spas od beznađa traži u vjeri. Dok je bio sposoban i vješt vladar koji je ujedinjavao plemstvo i uzdizao bosanske zemlje, u ovim krajevima se lijepo živjelo.

Bogata je ovo zemlja i pohotni susjedi su uvijek dobro potplaćivali domaće izdajnike da prave spletke i smutnju među dobrim ljudima ove naše zemlje, zarad pljačke i porobljavanja. Tako je i danas, imate trojicu intereždžija u Predsjedništvu BiH, koji provode diktat Turske, Srbije i Hrvatske, a na štetu naših, zlata vrijednih naraštaja koji napuštaju ovo beznađe i ostavljaju grunt ovim trulim velmožama da krčme bogatstva naših djedova zarad njihovog potomstva.

Da su ljudi, poučeni iskustvom, svjesni vrijednosti naše jedine domovine, bilo bi nam svima dobro, ali nas uvjeravaju da ovo nije naša domovina, nego je ona u susjedstvu. Ako nismo gospodari u svojoj zemlji, šta li ćemo biti u tuđoj, ma kako se ona zvala, nego sluge. Za nas u BiH je jedino istina dobrodošla i ako je ne iznesemo načistac i pouku ne izvučemo, uvijek ćemo se vući po mulju laži i biti siva masa za potkusurivanje vlastelinskih interesa.

I dalje se bavimo ratom, vrtimo se ukrug, imamo na desetine neriješenih ubistava, neprocesuiranih afera, šverca... Ali, zašto je bitno i dalje govoriti o tim događajima?

- Na našu žalost, bavimo se ratom, ali ne kao poukom za bolje sutra, nego kao poslušni nosioci buradi baruta pod bakljom trenutne vlastele koja nas svakodnevno plaši da će baklju baciti na bure. Da je volje i pameti, pisali bi doktorske disertacije o ratu sa vremenskim otklonom i kvalitetnom analizom uzroka, dešavanja i posljedica zarad vrijednih pouka novih naraštaja. Ali još nema volje, sve je još misterija kod nas, i zato se već 25 godina bavimo ratom, serijom neriješenih ubistava, afera, krijumčarenja, krađe narodnog novca i još nemamo ništa definirano osim navike da tako treba biti.

Radi boljeg razumijevanja, vratimo se na 1992. i period prije zasjede na Igmanu. Jeste li primjećivali nešto neobično?

- Tada nisam obraćao pažnju na sebe jer sam bio okupiran drugima. Tek kada sam prepisivao ratne dnevnike, uočio sam koliko puta i na kojim lokacijama je bilo eksplozija u mojoj blizini. Indikativno je da su eksplozije bile na mjestima gdje se pojavim samo nekoliko minuta po dolasku ili nailasku, a da nisu prije toga bila meta granatiranja. U Pazariću u dva ujutro na kuću gdje sam spavao, eksplozija. Nakon nekoliko dana u kući gdje sam imao sastanak s komandantom TG1, samo što smo ušli, eksplozija. Pred školom u Pazariću eksplozija pored mog vozila. Na Igmanu u toku vožnje ispred vozila eksplozija. U ratnoj kontuziji sve sam to pripisivao normalnom događaju, ali kad hladne glave analiziram kao oficir artiljerac, jasno je da nisu artiljerijska zrna u pitanju, nego tempirane eksplozije na predviđena mjesta gdje sam po planu dolazio. Kakav je rat kod nas u početku bio i kakva nam je interesna polarizacija i sigurnosna kultura bila, nije ni čudno da se to dešavalo.

Inače, u to vrijeme je bilo vrlo dinamično jer tih dana smo imali pored borbenih djelovanja na utvrđenim frontovskim pozicijama i organiziranje i izvođenje akcije za oslobađanje Trnova i Rogoja, te gubljenja Rogoja, pa ponovno vraćanje izgubljenih pozicija i učešća u neuspjeloj općoj operaciji za deblokadu Sarajeva. Nakon uspješne bitke za Trnovo, Rogoj i Bogatić uspostavili smo siguran koridor prema Grepku i dobru vezu ka Goraždu. Tada smo bili u operativno povoljnijoj poziciji od neprijatelja jer smo, zahvaljujući ratnom plijenu, bili solidno popunjeni, a razdvajanjem njihova dva korpusa i stvorili povoljan manevarski prostor za upotrebu naših manevarskih jedinica i nastavak ofanzivnih djelovanja. Upravo ovakav slijed ratnih zbivanja je bio povod da se nastavi realizacija plana oslobađanja Sarajeva i stoga sam i planirao da odem na borbeno izviđanje s komandom na Grepku.

Zlo koje će nas proganjati dok ga ne uništimo

To je bio Vaš naum, ali onda dolazi 10. avgusta 1992. Možda taj Vaš naum nekome nije odgovarao, neprijatelju svakako?

- Ako je neprijatelj pronikao u namjere i poduzeo akcije da spriječi realizaciju, onda je dobro uradio posao. Ako je to urađeno iz drugih interesnih pobuda, onda je to zlo koje će nas proganjati dok ga ne uništimo. Planirao sam da dođemo do Grepka, i s komandom izvršimo izviđanje i pripremu za borbena djelovanja. Grebak je bio značajan ljudski potencijal koji nije bio teritorijalnog tipa i pored jedinica koje su boravile na Igmanu i bile manevarskog karaktera, činili su okosnicu ofanzivnih djelovanja.

Brojnost i opremljenost tih jedinica, poznavanje terena i njihovo borbeno iskustvo su bili kvalitetan faktor za planiranu operaciju cijepanja obruča oko Sarajeva sa vanjske strane i izvlačenja slobodnog ljudskog potencijala zarobljenog u Sarajevu. Da se uspjelo, tok rata bi, zasigurno, bio drugačiji.

Dva dana prije nego što ćemo krenuti na Grebak, razgovarao sam s Fadilom Đozom i objašnjavao mu pozicije, kojim pravcima bi trebalo voditi borbena djelovanja, a malo sam i od njega kupio informacija, jer je on s tog kraja rodom. Fadil je imao jasniju sliku šta ja, ustvari, hoću.

Otišli smo sutradan na Bjelašnicu na toranj jer smo odatle imali vezu sa Sarajevom i kad smo se vraćali s Bjelašnice, Fadil mi je rekao da je o planu obavijestio Ediba Šarića, koji je u to vrijeme bio pomoćnik komandanta za bezbjednost. Nije mi se to svidjelo jer još nemamo ništa konkretno, a nisam htio da se priča o tome. Ali, desilo se i tako su već svi znali da idemo na Grebak i da se nešto veliko sprema.

Planirao sam u prvoj fazi doći do Trnova, a potom nastaviti ka Grepku. Ujutro, kada smo trebali krenuti, nismo imali vozila jer je Edib Šarić otišao džipom negdje. Da ne bismo čekali, naredio sam da uzmu Caddyja i da idemo. U međuvremenu, Šarić je došao džipom Mitsubishi pa smo pretovarili stvari i krenuli ka Trnovu. U vozilu su bili Fadil, Rekić, Fudo, komandant zeničkog bataljona, snimatelj Mirza Huskić i ja, iza nas su krenuli još neki Rekićevi momci, njih trojica, kao naša pratnja.

Cilj je bio da dođemo do Medarisa Šarića, koji je tada bio komandant trnovskog ratišta. Stigli smo u komandu, s tim da nam se ova Rekićeva jedinica negdje izgubila. Nismo ih nikada poslije ni sreli. Tu sam izdao borbene zadatke i sjeli smo za sto da ručamo. Dok smo čekali obrok, izbio je neki čudan verbalni konflikt između Đoze i Rekića.

Svađali su se, ili?

- Nisu se posvađali, ali je Đozo u svojoj priči Rekiću rekao: „Kada ćeš prestati da radiš za njih? Ja znam sve o vama, znam i ko vas je poslao i sve vas iz tog MUP-a, Saveznog. Došlo vas još pet, znam i koji su vam zadaci, šta vi treba da radite ovdje“.

Tada je Rekić od mene tražio zaštitu. I meni je to bilo prvi put da čujem ovakvu direktnu optužbu. Rekao sam Fadilu da spusti malo tenzije, jer imamo drugih poslova i obaveza i to se tu i završilo, kod Šarića.

Fadil, Huskić i ja krećemo dalje, Rekić je ostao u Šarićevom štabu, kao i Fudo. Nismo imali vodiča. Trebao nas je voditi Suljo Dreca, koji je bio tad u komunikaciji s Grepkom. Međutim, njega nismo uspjeli naći i krenuli smo na branu ka Kijevu.

Nismo ga zatekli ni tamo, ali je bio jedan vojnik koji je znao put pa sam naredio da ide s nama. Prvo zastajanje imali smo u Delijašu, gdje smo stigli na dnevnik i ušli u tu kućicu gdje je bio Mile učitelj. On nam je rekao da je put čist. Znam da je to slobodna teritorija, ali mene je više interesiralo gađaju li taj put artiljerijom, jer smo mi ispod gole Jahorine prolazili. Pod tim utiskom smo se i vozili i taman kada smo prošli vidljivost Jahorine i zašli nekako za brda, ja Fadilu kažem: „Dobro je, prošli smo, nisu nas gađali“. Nisam to do kraja ni izgovorio kako treba kad eksplozija!

Odsjekao sam sebi desno stopalo i bacio ga

Šta se dalje događa, sjećate li se?

- Tad auto skreće, udara u drvo i počinje pucnjava po nama. Pucnjava koju je teško definirati, svijetleći su meci, pa onda druga eksplozija. Komešanje kod nas u autu. Nisam mogao izaći. Mirza, koji je bio iza mene, preko mene je iskočio kroz prozor, jer se vrata nisu mogla otvoriti. Fadil je izašao poslije te druge eksplozije vani. I taj vojnik je izašao. Ja sam ostao sam u autu koje počinje da gori.

Kako ste onda uspjeli izaći?

- Kada je bila treća eksplozija, vrata su se otvorila i strovalio sam se niz padinu jer je auto bio nad provalijom iznad Crne rijeke. Nastupila je tišina. Bio sam zavaljen pored nekog drveta i Fadila sam čuo iza sebe, razgovarao sam s njim, i očekivao da će neko doći da nas ubije. Izvadio pištolj, pušku, bombu... Bio spreman za borbu. Niti je ko dolazio niti se šta događalo. Džip je gorio, iz njega je eksplodirala municija. Bio sam zaštićen jer sam bio u provaliji. Nakon desetak minuta, prošla je hladnjača koja je bila u posjedu pukovnije „Nahid Kulenović”, jedne u nizu malih jedinica koje su imale velike i bombastične nazive, s malim brojem ljudi. I na nju je otvorena vatra, oni su prošli dalje. Bio je muk.

Vi ste ranjeni, krvarite, ali jeste li u tom trenutku svjesni toga? Kako ste preživjeli?

- E, tad počinje preživljavanje, borba za goli život. Osjećam smrad spaljenog mesa na stopalima iz kojih vire presječene raštrkane kosti. Niko ne dolazi po nas, već je pao mrak i to je povoljnija situacija i za nas. Fadil je bio kod drveta, nije mogao dalje, a i malaksao i bezvoljan. Tad mi se sav moj život sručio kao roletna u hiljadu slika. Djeca su mi pala na pamet i, zahvaljujući njima, pobjegao sam od sigurne smrti.

Odsjekao sam sebi desno stopalo i bacio jer mi je visilo i smetalo kod puzanja, a lijevo sam zamotao u kapuljaču od jakne. Desnu ruku umotao u postavu i survao se u ledeni planinski potok koji me vjerovatno i spasio, jer nisam više krvario. Kroz potok sam se spuštao koliko me voda nosila, a potom izašao na ravniji dio i puzao prema putu. Prvo naselje do nas je bilo Hamzići, računao sam da bih do njega mogao dopuzati nekako ili možda nekog sresti na putu.

Kod nas političko ubistvo znači: „Pusti to!”

Koliko je vremena prošlo od prve eksplozije do trenutka kada su došli po Vas?

- Vremenski je to teško ocijeniti. Meni je to bila vječnost. Došao je kamion s Grepka. Tu su nas pronašli i odvezli u Delijaš, a potom u Konjic. Ne volim o tome pričati, izgleda malo ljigavo pričati te detalje o sebi jer su i drugi ljudi to preživljavali, ali me je Benjamin Filipović u nekoliko navrata inicirao da moram to opisati, ne radi sebe, nego radi ljudi koji nisu bili u ratu da bi mogli barem malo da osjete njegovu surovost.

Nažalost, Fadil Đozo je podlegao osam dana kasnije u zeničkoj bolnici i njegovo ime danas je na spisku onih koji se i toliko godina poslije vode neriješenim političkim ubistvima. Već 25 godina je prošlo i još se ne zna ko je Vas pokušao likvidirati? Niko ni ne vodi istragu. Zašto?

- Ako ustvrdimo da je neko ubio nekog, on je ubica i bude mu suđeno i presuđeno. Ako kažemo da je bilo političko ubistvo, tada prefiks „političko” uzme primat nad ubistvom i niko ne priča o ubistvu i ubijenom niti ga rješava, nego se priča o motivima, o politici, o političarima. Kod nas ta floskula političko ubistvo znači „pusti to“ ili amnestija.

Ako tužilaštvo ne reagira na tu „političku priču”, ne vodi istragu, ne podiže optužnice ili im brzo padaju, onda se postavlja pitanje svodi li se sve na puku verbalizaciju i nebitnost, ili je to ipak sistem da „vuk bude sit, a ovce na broju”, pa se sve pušta niz vodu do zaborava.

Zašto Muslimović glumi advokata Rekiću?

Jeste li imali priliku čuti Rekićevo priznanje na kaseti snimljenoj tokom istrage nakon što je uhapšen 1993. godine, kada potvrđuje rad za neprijateljsku stranu i priznaje da je organizirao ubistvo Fadila Đoze, a samim tim i Vaše teško ranjavanje?

- Ja sam nakon liječenja obavljao poslove vojnog atašea u našoj ambasadi u Bonu i 1995. godine tražio sam da se vratim u borbu. Tada sam htio da saznam ko je organizator atentata. Iz kabineta rahmetli Alije Izetbegovića propratili su me do MUP-a, gdje su mi prikazali tu kasetu na kojoj Rekić objašnjava šta je radio, u kojoj je funkciji bio. Ta izjava se i danas može naći na internetu i nikad je Rekić javno nije opovrgnuo.

Pa makar u medijima da kaže ono što je meni rekao: „Jeste, tačno je da sam ja to rekao, ali tad sam bio i maltretiran i drogiran, i nisam spavao, morao sam to da kažem da bih sebe oslobodio“. I to bi bilo korektno, a ovako mi na njega i drvlje i kamenje, a on samo šuti kao zaliven! A red bi bio da nakon toliko godina blaćenja njegovog imena kaže on bilo šta u svoju korist ili kao pokajnik ili kao heroj, a ne da bude medijska zvijezda s ružnim statusom.

Ali zašto to danas priča Fikret Muslimović umjesto Seada Rekića koji slobodno živi ovdje?

- Nije Rekić tupav pa da se ne zna zaštititi ili reći nešto u svoju korist, da bi to trebao neko drugi u njegovo ime da govori. Ne znam zašto Muslimović uopće ima potrebu da bude njegov advokat? Rekić je autonoman i slobodan čovjek i zasigurno sposobniji od prividnog zaštitnika, koji je još radno aktivan i u službi visokopozicioniranih političara.

Bez obzira na veze koje su njih dvojica imala ili imaju, sada ova „nova medijska advokatura” je potcjenjujuća i ponižavajuća za Rekića.

Atentat na komandanta i njegovog pomoćnika je vojno pitanje i služba vojne bezbjednosti je bila nadležna da provede sve istražne radnje i na bazi argumenata okonča slučaj.

Zašto to nije urađeno u to vrijeme, odgovor bi morali znati tadašnji čelni ljudi vojne bezbjednosti.

Kako SDA pobjeđuje

Elaborirajući današnje političke (ne)prilike u BiH, koje mogu riješiti samo pošteni i fer izbori, Ćatić stanje slikovito objašnjava kroz jedan događaj iz Zavidovića, kada je vodio kampanju Bakira Hadžiomerovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH 2014. godine.

- Interesantan je bio skup u Zavidovićima. Na SDP-ovom skupu bilo je više od 5.000 ljudi na trgu. Stanem pored jednog policajca i tako pitam čovjeka kako si jesi li se umorio. Kaže: „Pa dobro je, nego zaredali ovi skupovi ovih dana, evo baš sinoć je bio skup SDA.”

Pitam ja koliko je ljudi bilo, kaže on možda 200 ljudi. Ja tu malo ostanem zatečen, kako kod nas 5.000, a kod njih 200, nešto ne štima. Kažem ja Bakiru: „Nešto nije uredu”. I dolaze izbori. Šta se događa? SDP dobije 200, a SDA 5.000 glasova.

Šta je suština? Kada čovjek vrati malo film i proanalizira sve te posjete koje smo imali i ono što čujete na njima od naroda, onda shvatite da kampanja stranaka koje su na vlasti traje četiri godine i da su svi stranački ministri i budžetska operativa u funkciji te kampanje.

„Tajna sobe 401” otkrit će nove detalje o atentatu na Igmanu

- Promocija knjige „Tajna sobe 401” će biti na proljeće i otkrit će nove detalje o atentatu na Igmanu. Prvi draft je već na čitanju i lekturi, uporedo se radi na tehničkim detaljima.

Osim knjigom, okupiran sam pripremom trilogije o srednjovjekovnoj Kraljevini Bosni.

Pripremam dokumentarno-igrani serijal o srednjovjekovnoj Bosni. Scenarij za strip je u završnoj fazi, a pišem i scenarij za dugometražni igrani film o istoj temi. Srednjovjekovna Bosna kroz pisanu riječ, crtanje i film.

Naum mi je da se u narednih pet godina posvetim socijalnom poduzetništvu i doprinesem očuvanju, revitalizaciji i društvenoj korisnosti nekoliko srednjovjekovnih utvrda kroz projekt „Kulturno-historijski turizam u starim gradovima” i da oživimo kamene spavače da nam pričaju o našoj bitnosti - najavljuje Ćatić.