Bivši pomoćnik američkog državnog sekretara za ljudska prava u vrijeme Klintonove (Bill Clinton) administracije, ambasador Džon Šatuk (John Shattuck), može se smatrati za jednog od osnivača Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Šatuk je prvi na terenu skupljao svjedočenja žrtava srebreničkog genocida i uoči mirovnih pregovora u Dejtonu, u jesen 1995. godine, zajedno s Holbrukom (Richard Hoolbroke), bio i najvažniji američki čovjek u stvaranju uvjeta da balkanski lideri sklope mir u Bosni i Hercegovini. Amerikanci su, kaže, imali dovoljno aduta da ih privole na to.
Holbrukova strategija
Uoči formalnog zatvaranja Haškog tribunala, o Sudu UN-a, osnovanom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a br. 827 u maju 1993. godine, govori kao o instituciji bez koje se nije mogla dogoditi inicijalna sudska pravda za zločince koji su u BiH i Hrvatskoj počinili najgora djela protiv čovječnosti nakon Drugog svjetskog rata. Navodi, međutim, da „Tribunal nije bio samo instrument pravde već i sredstvo za dosezanje mira”.
U ekskluzivnom intervjuu za „Avaz” ovaj američki diplomata i profesor prava otkriva kako su balkanski akteri najviše bili preplašeni od američke pravne akcije protiv njih.
- Prijetnja podizanjem optužnica stalno je visila nad Miloševićem i Tuđmanom posebno, ali i nad drugima. Tu su, naravno, već bile optužnice protiv Mladića i Karadžića još u ljeto 1995. Tako je Holbruk, radeći sa mnom i ostalima, počeo da pritišće sve strane navodeći ih ka mirovnom procesu. Jednostavno, prijetnja daljnjim (novim) optužnicama i istragama bila je uvijek tu, pri ruci – kaže Šatuk.
Znači, Amerikanci, da nije bilo tih pritisaka, ne bi mogli okončati rat, niti osigurati kooperativnost u budućim pregovorima?
- Bila je to specifična strategija, u kojoj je Holbruk bio glavni pregovarač, a ja glavni istraživač ljudskih prava. Ja sam putovao okolo uoči primirja u Bosni i Hrvatskoj, boraveći ekstenzivno u regionu. Na terenu sam razgovarao sa žrtvama etničkog čišćenja, pa čak i genocida, nakon čega bih o tome dostavljao promptne informacije Holbruku, koji se pojavljivao ispred Miloševića i Tuđmana. Kad god je išao da ih vidi, on je imao te informacije direktno od mene, o trenutačnim ili nedavnim zvjerskim kršenjima ljudskih prava. Tim činjenicama se konfrontirao s Miloševićem i Tuđmanom. Otvoreno je govorio da će se, ako ne učine nešto da zaustave to, suočiti s dodatnim NATO bombardiranjem (Srbi u BiH, op. aut.) i mogućim optužnicama za ratne zločine od Haškog tribunala.
Prema svemu, izgleda da ste Vi bili svjesni da će se genocid dogodio ne samo u Srebrenici već i u drugim dijelovima Bosne?
- To nije period o kome govorim; 1993. i 1994. nije period u kome sam bio veoma mnogo uključen. Od mene, kao od pomoćnika državnog sekretara za ljudska prva, tokom političkih pregovora o BiH u Ženevi se tražilo da se ne uplićem u to. Tek od Srebrenice ja sam postao aktivnije uključen u istrage na terenu. Bio sam, vjerovatno, prvi međunarodni diplomata koji je stigao i kontaktirao preživjele iz Srebrenice kad su došli u Tuzlu. Intervjuirao sam oko 15 njih te sam o tome odmah poslao depešu u Vašington. Ta poruka je, naravno, stigla i u sve evropske prijestonice - da imamo dokaze o genocidu i da se u Srebrenici dogodio masovni ratni zločin.
Imate li saznanja da se genocid dogodio i drugdje u BiH? Tužilac Haškog tribunala Ričard Goldston (Richard Goldstone) još od 1994. govorio je o genocidu na teritoriju cijele BiH? Zašto Ratko Mladić nije osuđen za genocid u šest drugih bh. općina?
- Nisam vidio sve dokaze na osnovu kojih je Sud donio odluke, niti pratio sudsku proceduru na bazi kojih je donesena presuda. Nisam siguran zašto nije donesena presuda u korist drugih žrtava genocida u drugim mjestima, ali zato postoji evidencija šta se dogodilo u Srebrenici i to je ono s čime sam ja najbolje upoznat.
Prema Vašem mišljenju, na osnovu onoga što znate danas i što ste znali onda, bez obzira na presudu Suda, je li se genocid dogodio i u ostalim dijelovima BiH?
- Da. Rekao bih da sigurno jeste. Kad uđete u sudske tehničke i krivične procedure Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, on se bavio s tri tipa zločina: genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini i sve to je zahtijevalo različite nivoe dokaza. Za genocid, očito, treba demonstrirati sistematični napor da se ljudi istrijebe ili eliminiraju na bazi njihove religije, rase ili nacionalnosti. Ratni zločini mogu biti masovna zvjerstva bez nužne namjere da se počini genocid. Zločini protiv čovječnosti su negdje između. Ako se približe zločinima genocida, onda se to može dokazati preko broja ljudi koji se žrtvuju, čak i ako ne možete dokazati specifičnu namjeru da se počini genocid, ali možete optužiti počinioce za zločine protiv čovječnosti.
S obzirom na to da je nekim od nas novinara u UN-u tadašnja američka ambasadorica u UN-u Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) pokazala zračne snimke (iz američkih Avaxa) masovnih grobnica u Konjević-Polju i oko Srebrenice, nekoliko dana poslije akcije hrvatske vojske “Oluja” u avgustu 1995. godine, kada je tadašnji ruski ambasador Sergej Lavrov u UN-u tražio uvođenje sankcija Hrvatskoj, to s ove distance izgleda i kao razmjena političkih ucjena, a ne samo briga o žrtvama. Smatrate li da su žrtve iskorištene kao poluga za promjenu politike?
- Nemam nikakve sumnje, u vezi s ovim posljednjim što ste rekli da je ono što se događalo u Srebrenici, na neki način, korišteno da se promijeni politički pravac. No, sigurno je da su zločini i genocid počinjeni u Srebrenici. Te zračne fotografije su načinjene na bazi svježih dokaza iz mojih intervjua s preživjelim Srebreničanima u Tuzli. Oni su mi dali tačne podatke gdje je genocid počinjen. Bazirano na tim podacima, SAD su snimile te fotografije iz zraka.
Etničko čišćenje u Banjoj Luci
Je li Hrvatska vojska, kako tvrde, a to govore čak i neki Bošnjaci, spasila da Bihać 1995. godine ne postane “nova Srebrenica”?
- Da, ja mislim da su neke borbe vođene na tom terenu, posebno oko Bihaća, vjerovatno završene spasom tog grada, koji je bio označen kao UN sigurnosna zona, ali je ipak bio u opasnosti da bude zauzet. U Banjoj Luci se dogodilo etničko čišćenje Bošnjaka. Mislim da su neke od tih borbi (u kojima je učestvovala Hrvatska vojska, op. aut.) rezultirale odvraćanjem bosanskih Srba, ali mislim da je ipak veći faktor bila NATO intervencija i prijetnja podizanjem optužnica.
Može li se reći, da nije bilo sve te evidencije o ratnim zločinima te pritisaka o kojima ste govorili, ne bi došlo do mirovnih pregovora u Dejtonu?
- Nema nikakve sumnje da, na prvom mjestu, da nije bilo pritiska na bosanske Srbe, sve one tzv. UN sigurnosne zone u kojima su živjeli Bošnjaci bile bi pregažene kao što je bila Srebrenica, a bosanski bi se Srbi utvrdili u tom dijelu Bosne i rat nastavio. Ili, bolje rečeno, nije jasno kad bi se rat završio, jer bi se Armija BiH borila do kraja. Zato mislim da je to bio krucijalni moment, uz sve ostale elemente pritiska ne samo na Miloševića već i na bosanske Srbe, ali i na Hrvatsku.
Ipak, kao broj jedan bih izdvojio intervenciju NATO-a odmah nakon Srebrenice, koja je, kao što znate, započela bombardiranjem ciljeva bosanskih Srba, s jasnom porukom da će se to nastaviti ukoliko se zločini i etničko čišćenje ne zaustave. Broj dva su bile istrage oko optužbi za ratne zločine kao podjednak pritisak na sve. Uz ta dva ključna elementa Holbruk je uspio uvjeriti strane da pristupe pregovorima koji su rezultirali Dejtonom.