Suljaković: Sada pjevam samo kad ja hoću (Foto: Mevludin KADRIĆ)

ŽIVOTNA ISPOVIJEST | Majka narodne pjesme

Šemsa Suljaković za "Dnevni avaz": U pravo vrijeme sam rekla da je dosta sa muzikom

Razgovarala: Lejla KARAHMET-PUJAGIĆ
24.12.2017 22:30
A
A
A

Jedna od najpoznatijih pjevačica narodne muzike na prostoru bivše Jugoslavije osamdesetih godina bila je legendarna Šemsa Suljaković (68). Već 46 godina ova dama u duši vlada muzičkom scenom. Još je veliki broj onih koji kažu da bez nje nema pjevanja. Susret sa Šemsom dogovorili smo u jednom sarajevskom ugostiteljskom objektu. Tokom intervjua za "Dnevni avaz" Šemsi su prilazili da se slikaju s njom i dobacivali: “Evo moje najdraže pjevačice.”  

U ugodnom razgovoru, koji se morao zasladiti i kolačem, na kojem je pjevačica insistirala, pričali smo o tome kako živi i šta radi, šta misli o današnjoj muzičkoj sceni, a prisjetila se i svojih početaka i vremena kada je s orkestrom "Južni vetar" harala Balkanom.

- Šta da kažem na ovo današnje vrijeme, totalno sam razočarana. Ne cijeni se više ni pjesma ni kvalitet, samo se gleda jesu li pjevačice napuhale usne ili grudi. Sve su iste. Prije se znalo ko je Beba Selimović, ko je Šemsa Suljaković, ko je Zora Dubljević, sve se znalo, a sada se ništa ne zna – počela je svoju priču popularna pjevačica.

S koljena na koljeno

Koristite li društvene mreže? To je sada jedan od načina da se umjetnici promoviraju.

- Ne koristim, to me uopće ne zanima. Ipak, kažu mi da postoji nekoliko lažnih profila na kojima se neko dopisuje u moje ime. To meni nije potrebno. Sada uživam, ipak sam penzionerka. Vrijeme provodim sa svojim unucima. Gledam kako da im ugodim. Odem ja i da radim. Toliko imam poziva za nastupe da bih mogla raditi svakog vikenda. Sada najviše pjevam i nastupam u inozemstvu, ali kada ja to poželim. Živim na Grbavici, a često iz navike spakujem kofere i otputujem. Imam mnogo prijatelja i kod svakoga sam dobrodošla. Uživam često i na bazenu i u sauni, niko me ne zna i baš se odmorim. Opustim se, onda opet na avion i kućica polako.

Baš uživate, sigurno Vam mnogi zavide.

- Ne želim da mi iko zavidi, ali stvarno uživam. A, bogami, zaslužila sam. Nije bio jednostavan ovaj moj put, a i posao sam od sebe. Za muškarce to nije lako, a posebno za žene. Ja ne umijem da foliram, kad pjevam, onda pjeva i štikla i mali prst, sve pjeva na meni. To je, jednostavno, u mojoj duši. To je prepoznala i raja, koja me voli i dan-danas. Šta reći, kad me roditelji vole, onda me vole i djeca i onda djeca nametnu unučadi i to ide s koljena na koljeno. Ja gdje sam se uselila, ne izlazim.

Prije desetak godina imali ste infarkt. Kako nakon toga gledate na život, pazite li se malo više?

- Što se tiče zdravlja, osjećam se fantastično, kao mina sam. Nisam promijenila način života, osim što redovno pijem terapiju i kontroliram se. Jedem šta mi se jede. Ne jedem janjetinu zato što je ona najmasnija. To samo jednom godišnje, mada mi je doktor rekao da mogu sve umjereno. Samo da ne pretjerujem. Smijem u saunu, smijem pušiti, smijem popiti, smijem voditi i ljubav, ali toga sam se odrekla bez obzira na srce. Eto, sve u svemu, ne pazim se nešto pretjerano.

Kada ste shvatili da je muzika Vaš život?

- Ljubav prema muzici naslijedila sam od svoje nane Šahe, majke mog oca. Ona je svirala harmoniku. Prije muškarci i žene nisu sjedili zajedno na sijelima tako da je muškarac svirao muškarcima, a žena ženama. U osnovnoj školi izdvajala sam se od druge djece po muzikalnosti. Na priredbama sam uvijek bila najbolja. Prvi put sam ozbiljnije zapjevala kada me je jedna prijateljica nagovorila da izađem s njom u kafanu gdje ona pjeva. Bila sam tek razvedena i imala sam dijete, sa 18 godina sam postala majka. Moja majka je krila da sam se razvela, jer je to bilo sramota. Obrukala sam porodicu, tako se to tada gledalo. Bila sam se povukla u sebe, a te večeri u kafani, mikrofon je bio na stolu, pa sam pjevušila, a moja prijateljica je bila oduševljena kad je čula kako pjevam. U toj kafani počeli su pjevati i Halid Bešlić i Ćazim Čolaković. Gazda mi je rekao da odmah mogu nastupiti. Nije dugo trajalo i nagovorili su me. Svi su pričali kako ima jedna mala Šemsa što dobro pjeva. To je bilo 1971. godine.



  • (Foto: Arhiv)
    (Foto: Arhiv)

Životna želja

U čemu je razlika između kafane tada i sada?

- Ne pjevam u kafanama nego u klubovima i diskotekama. Prije su to bile kafanice od desetak stolova, s kariranim stoljnjacima. Atmosfera je bila intimna i pjevalo se iz srca. Ko je htio, mogao je i zaplesati. Sada ja sebi ne mogu da dođem po pet dana nakon nastupa od preglasne muzike.

Jeste li danas u kontaktu sa pjevačima koji su pjevali s Vama uz orkestar "Južni vetar"?

- Nas petero smo u kontaktu. Ne družimo se, ali se redovno čujemo. Sa Sinanom Sakićem sam najbolja i najviše ga volim. Volim i Mileta Kitića, Draganu Mirković i Kemala Malovčića. Dragana nam je bila najmlađa, o njoj sam vodila računa kao da mi je kćerka.

Zašto je Vaša muzika u tom periodu bila zabranjena, iako ste bili na vrhuncu slave?

- Nisu nam puštali spotove na televiziji. Naša muzika se smatrala šundom. Ali, bez obzira na to, nama nisu bili potrebni ni plakati da bismo rasprodali koncert. Ko nas je volio, znao je da nastupamo. Nisu mogli protiv mase, mi smo bili kao ludilo za masu poput "Beatlesa" i "Bijelog dugmeta". Pobijedili smo bez televizije. Kada smo potpisivali ploče, bilo je više raje nego što je kod nekoga sada na koncertu. I danas me zovu iako imam skoro sedamdeset godina i drago mi je zbog toga. Još me gledaju kao profesionalnu pjevačicu, slušaju me i gutaju moje riječi, kako mladi, tako i stari. Voljena sam, a to je baš lijepo kada nastupaš i osjetiš svu tu ljubav.

Da li biste voljeli da se organizira koncert na kojem će u punom sastavu nastupiti članovi "Južnog vetra"?

- To mi je životna želja. Mada, mislim da je to nemoguće. Jednom smo se trebali okupiti, ali je nešto iskrslo i održali smo samo jedan koncert u Ljubljani, ali nije to bilo to. Htjeli smo obići glavne gradove, ali nije nam uspjelo. Nažalost, neće to nikad više biti isto, ali nek’ smo živi i zdravi.

Samo šala

Koliko ste danas cijenjeni?

- Na ulici u Sarajevu ljudi mi se uvijek javljaju. Stvarno nikad nisam doživjela neku ružnu riječ. Možda kod nekih pjevačica ima mala doza ljubomore, ali želim svima sve najbolje. Kada putujem u Srbiju, često čujem da puštaju moje pjesme. Više me tamo cijene nego u mojoj zemlji. To me boli. Naši ljudi ne znaju svoje cijeniti, nažalost. Ne volim što me to dotiče. Kad sam prije nekoliko godina imala nastup na jednom koncertu u Bugarskoj, počeli su vrištati kad sam stupila na scenu. Isto kao prije kada Jugoslavija postigne go u nogometu. Svi te drugi cijene, samo te tvoji ne cijene. Razočarana sam i ne bih sada ovdje nastupala i da me zovu.

Koju muziku slušate privatno?

- Slušam Andreu Bočelija (Andrea Bocelli). On me odmara, iako ga ne razumijem šta pjeva, prija mi. No, mogu da slušam i Predraga Živkovića Tozovca. I to je muzika. Muzika je ili dobra ili loša.

Da li biste pristali da budete član žirija u nekom muzičkom šouu?

- Ne bih, ni za kakav novac, jer nisu zaslužili. Ne želim nikome sreću da dijelim, a ne bih imala ni nerava da se raspravljam s nekim. Da me iznerviraju, uzela bih tašnicu i otišla. Bilo bi dobro da naša državna televizija ima nešto svoje, ali nema, jedino što znaju, to je kukati.

Kada je ljubavni život u pitanju, jeste li sretni, imate li nekoga?

- Od 1996. godine, ja sam djevojka. Sada je moja unuka na redu. Kod nas se nane ne zabavljaju, dok je s dedama druga stvar. Oni moraju imati nekoga da popiju kaficu i popričaju, da nekoga zagrle i kažu: “Stara moja.” A meni kada bi neko rekao “stara moja”, odmah bih ga “klepila”. Sa mnom ne bi niko bio sretan, važna su mi samo moja djeca i prijatelji. Volim šalu, ne volim ni muzičke teme. U pravo vrijeme sam rekla da je dosta sa muzikom.

Koja Vam je Vaša pjesma najdraža?

- To je "Sve je manje od života". Posebna mi je zato što sam je snimila iz prvog pokušaja, a imala sam tad ljubavnih problema.

Uvijek sam imala pse i mačke

Nedavno ste prisustvovali protestima za zaštitu uličnih pasa?

- Grozim se od ovoga što se danas dešava životinjama. Na protestima sam čula snimke, jauke koje su puštali, nisam mogla sebi da dođem. Srce mi je pucalo. Htjela sam da kažem nešto, da pošaljem neku poruku, ali nisam mogla od plača.

Na Grbavici, gdje živim, hranim pse lutalice. Jednom je komšinica pitala moju prijateljicu jesam li poludjela, jer me često viđala po žbunju. Tražila sam mace da ih nahranim. Kćerka moje prijateljice ima azil za pse, često odem s njom i pomažem joj da pere boksove. Na mene nikad nijedan pas nije zalajao, oni osjete moju ljubav. Uvijek sam imala pse i mačke. Svi su znali da volim životinje i tako su mi ih ostavljali pred vratima u paketu. Udomljavala sam ih i hranila. Prije rata sam imala vučijaka. Nakon toga pekinezere, majku, tatu i sina. Napravila sam im prostoriju, kupila im krevetiće u Beču. To sam ja, životinjska majka.


Borovina, zimska idila i tišina

Hoćete li nastupati za Novu godinu?

- Za Novu godinu nikad ne pjevam. U ovih 46 godina mog radnog staža samo sam pet puta nastupila za najluđu noć. Uvijek sam bila s djecom i porodicom. U posljednjih nekoliko godina u Švedskoj sam sa porodicom, ostala mi je samo sestra. Nas dvije uživamo u borovini, zimskoj idili i tišini.

Korekcija nosa i podočnjaka

Šta mislite o estetskoj hirurgiji?

- Podvrgla sam se korekciji nosa i podočnjaka. Nemam ništa protiv estetske hirurgije, ali mislim da se s tim u posljednje vrijeme pretjeruje. Ako neko ima neku prirodnu manu, to je uredu, ali ovo pretjerano napuhivanje usana, to za mene nije normalno.