Fra Perica Vidić: Nikad nisam nikoga upitao kako se zove (Foto: S. Saletović)

Pritisnite "PLAY" za reprodukciju zvuka.

INTERVJU | Fra Petar Perica Vidić, franjevac, svećenik, slikar, grafičar, Sarajlija

Fra Petar Perica Vidić: Bosna je u mojoj duši divna i gizdava, ali ako ovako nastavi, bit će prazna zemlja

Razgovarala: Senka KURT
07.01.2018 12:14
A
A
A

Bog, čovjek i umjetnost su moje tri ljubavi, govori i nekoliko puta ponavlja Petar Perica Vidić, bosanski franjevac, svećenik, slikar, grafičar, Sarajlija. Iako će ove godine napuniti 80, slika i ovih dana. Gotovo svakodnevno. U samostanu Svetog Ante u starom dijelu Sarajeva, na Bistriku, provodi svoje umirovljeničke dane. Slika prirodu, koja je „most između zemlje i neba“, vedrim bojama.  

Slušati je zlato, govoriti je srebro

Čini mi se, barem kada gledam Vaše slike, da ste optimistični. Sve je u vedrim, živim bojama. Tako gledate i na život?

- Mogu reći da sam uvijek u životu bio optimista. Iz djetinjstva to nosim. Mada, kad me drugi vide, ne bi rekli da je tako. Imam ja tu izreku, po njoj se nekako i vodim – slušati je zlato, govoriti je srebro. Zato više slušam nego što govorim. Uvijek sam spreman slušati i poslušati. Od djetinjstva je tako. Slušao sam svoje pokojne, drage roditelje. Rodio sam se u velikoj obitelji, radio je samo otac, majka je bila domaćica. Uvijek sam na sve gledao vedro, bilo nas je šest sestara i dva brata. Jedan brat je svećenik, u mirovini je, živi u našoj rodnoj kući na Bistriku.

Kažete kako je slušanje zlato, a danas ljudi rijetko slušaju, ne žele čuti ni tuđe probleme, ni radosti. Samo govore o sebi. Zašto?

- Pa uvijek je tako bilo, jedno govore, drugo rade. Svijet se mijenja. I mi, ali u negativnom smislu. Uvijek se govori da mi stariji samo hvalimo prošlo vrijeme. Ali da su ovi mladi proživjeli našu mladost, znali bi zašto to radimo.

Po čemu se to nekadašnje vrijeme razlikuje od ovog danas?

- Po mnogo čemu, prije svega po odnosu mladih prema starijima. Ja sam itekako poštivao roditelje. Nije se moglo zamisliti da ocu ili majci kažeš ne mogu, a ne neću. Danas ima svega - loš odgoj, nedostatak morala, roditelji često ne daju dobar primjer. Treba znati odgojiti dijete.

Nisam za to da se duhovne osobe petljaju u politiku

Možda je to i zbog teških vremena u kojima živimo. Svakodnevno pričate s ljudima, vjernicima i onim drugima koji dolaze u samostan, sa komšijama, kolegama. Kako oni žive?

- Pokušavam to opet porediti s nekadašnjim vremenima i vidim da to nije moguće. Bilo je prije negativnih stvari, bio je princip - nemoj se petljati u politiku, nemoj kritizirati i niko ti neće ništa. Danas smiješ reći sve svakome, pa gdje smo?! Zato ja uvijek govorim – ne zaviruj u politiku i kuhinju, zgadit će ti se.

No, bez obzira na to, svi se bave politikom.

- To je pitanje interesa. Prije svega osobnog!

Bave se politikom da bi njima, a ne nama, bilo bolje?

- Normalno!

I među fratrima ima puno onih koji se bave politikom.

- Ima, ali ja nisam za to da se duhovne osobe petljaju u politiku.

Svejedno, dešava se.

- U pravu ste, ali treba napraviti razlike. Drugo je kad duhovne osobe iznose moralne stavove, a drugo kad se bave politikom. Mogli su svećenici i popovi i imami učiniti više za opću situaciju u BiH. I u pozitivnom i u negativnom smislu. Tako je i s intelektualcima. Mogli su učiniti više!

Nerijetko ističete da smo u toku rata, pa i neposredno poslije, bili bolji ljudi, bez obzira na porijeklo, naciju, religiju.

- Da, ja sam prije dvadeset godina kudikamo više vjerovao u budućnost ove zemlje. Očekivao sam mnogo više na duhovnom i materijalnom planu. Očekivao sam više zajedništva i poštovanja. Ja od djetinjstva, jer odrastao sam na Bistriku, u susjedstvu gdje su većina bili muslimani, znam kakva je to atmosfera zajedništva, međunacionalnog poštivanja. Znam kako je to bilo i tijekom rata. Bio sam gvardijan, starješina samostana. Pokušavao sam činiti što sam mogao.

Pa šta nam se dogodilo?

- Bio sam u Sarajevu cijeli rat, bio sam svjedok tog međusobnog razumijevanja. Sad je puno gore. Političari nam kroje život. No, mi smo sami krivi, mi ih biramo. I uvijek ćemo birati iste. Čak i ako nismo zadovoljni. Biramo iz straha od promjena, od drugog i drugačijeg. Često se čuje „on je naš“. To nije dobro. Evo, nikada nikoga u ratu nisam upitao, a prosječno je dolazilo i do stotinjak ljudi, tražilo pomoć, a nisam upitao kako se zove, šta je, da li vjeruje ili ne vjerujem. Ja doživljavam u duši tri trenutka ljubavi – ljubav prema dragom Bogu, ljubav prema čovjeku i ljubav prema mom zvanju svećenika i umjetnika. I tako živim.

Kako smo onda postali ljudi bez ljubavi?

- Ja to ne mogu razumjeti. Ljubav je nešto duhovno. Ljubav je i naš odnos prema ljudima.

Dozvolit ćete da primijetim da ni crkve ni džamije nikada nisu bile punije, a da je sve manje ljubavi, pravde, razumijevanja?

- Citirat ću Sveto pismo, prigovor farizejima - jedno govore, drugo rade. Jedno je moliti se u crkvi ili džamiji, a privatno živjeti drugačije. Što sam stariji, sve jače reagiram na sebičnost. Sebičnost vlada danas. Gdje je poštenje? Gdje je razumijevanje za one koji imaju manje od nas? Zato kažem da smo nekada živjeli normalnije nego danas.

  • Fra Perica u razgovoru s našom novinarkom: Vidić u samostanu Svetog Ante u starom dijelu Sarajeva, na Bistriku, provodi svoje umirovljeničke dane te i dalje slika Fra Perica u razgovoru s našom novinarkom: Vidić u samostanu Svetog Ante u starom dijelu Sarajeva, na Bistriku, provodi svoje umirovljeničke dane te i dalje slika

Nemam odgovor na pitanje mnogih - jesmo li se za ovo borili?

Neki bi rekli da ste nostalgični za „onim“ vremenima.

- Nije to u pitanju. Prije se nakon fakulteta posao dobivao za godinu-dvije, mogli ste računati i na stan nakon nekoliko godina. Razbolite se, odete po lijek. Nisam nostalgičan, nego realan. Danas mi prilaze mnogi roditelji, djecu odškolovali, nema posla. Pitaju me da li da djeca idu u inozemstvo. Meni je žao da idu, ali moraju živjeti, stvarati budućnost. Žao mi je, ali je tako.

Možda sam malo indiskretna, ali moram reći i da je Vaša mirovina, bivšeg gvardijana oko 400 KM.

- Meni je to dosta, živim u zajednici, ali da nije tako, ne znam kako bih. Moj brat ima mirovinu 327 KM. Za to treba zahvaliti društvu u kojem živimo. Zato ja često nemam odgovor na pitanje mnogih - jesmo li se za ovo borili?

Pa jesmo li se za ovo borili?

- Jesmo, ali ne za ovakav način života. Ja sam se borio za slobodnu BiH. A eto šta smo dobili?

Kažete li upravo ovo političarima?

- Imam među njima prijatelja, ali im kažem da se ne slažem s njihovom politikom. Pa nisu slijepi, vide šta se dešava.

Ali, političari su uvijek u prvim redovima u crkvama i džamijama.

- Sve manje. To je bilo na početku. To je bila njihova proforme pobožnost, da ih drugi vide, da glasaju za njih.

Dešava se i to da ljudi kažu za sebe da su vjernici, a prave razliku prema ljudima. Ili se kunu u Boga, a lažu. Sve je izokrenuto.

- Ne vjerujem ja u ta „buđenja“, u promjene u ljudima. Ja vjerujem da su međuljudski odnosi bitan faktor našeg življenja. I zato patim za ondašnjim Sarajevom. Takvi odnosi više ne postoje. Danas ima više nepravde na bazi vjere i nacionalnosti. I znam da takvih slučajeva ima i u krajevima gdje su Hrvati većina. Nema posla, sigurnosti za manjine. Ja ne mogu previše pomoći. Ovdje u crkvi imamo dvije kase. Podijelimo sav novac iz milodara. Na popisu je najmanje jedna trećina Bošnjaka koji redovito, svakog mjeseca, dobivaju pomoć. Plus oni kojima nastojimo pomoći svakoga dana. Drugačije ne znamo i ne možemo.

Fratri će ostati ovdje, treba svjedočiti svojim primjerom 

Vaš otac je porijeklom iz Čapljine, ali sva djeca iz porodice su rođena u Sarajevu?

- Volim Čapljinu, ali volim Bosnu, Sarajevo. Kad sam studirao u Beču, navečer bih slikao i tiho pjevušio, iako nisam kakav pjevač – Bosno moja, divna, mila, lijepa, gizdava.

I šta je ostalo od te divne, mile, gizdave Bosne?

- Ne znam, ali je Bosna u mojoj duši takva. I ostat će do smrti. I mila i gizdava. Kakva će biti u budućnosti? Pitajte političare. Ali, ako ovako nastavi, bit će prazna zemlja. Primjeri privlače, a ne riječi. Fratri, eto, ovdje žive blizu osam stoljeća, to je najstarija ustanova u BiH. Mi ćemo ostati ovdje dok god je Bosne. Treba svjedočiti svojim primjerom. Treba svojim životom pokazati kako treba živjeti.

Muslimani petkom idu prvo u džamiju kod Sedam braće pa ovdje

Zanimljiv je ovaj fenomen samostana Svetog Ante. Ovdje bez ustezanja dolaze i muslimani i pravoslavni.

- Dolaze muslimani petkom, prvo u džamiju kod Sedam braće, pa ovdje. Tradicija je da časte i poštivaju Svetog Antu. On je zaštitnik djece, a prikazan je s komadom kruha u ruci. Ja imam dosta godina, ali se sjećam kad sam bio dijete da su dolazile muslimanke u dimijama pred kip Svetog Ante, klanjale. To je bilo potpuno normalno. Ja sam ovdje rođen i tako sam navikao.

Pitali su me zašto ne ostanem u Beču, rekao sam da, dok god ima ijedan Sarajlija u Sarajevu, ja se moram vratiti

Od rodne kuće na Bistriku do samostana, gdje ste proveli najveći dio života i gdje danas razgovaramo, samo je stotinjak metara udaljenosti. Tako se, fra Perice, može reći da Vi niste maknuli s kućnoga praga?

- Moglo bi se tako reći. Kad sam završio gimnaziju, pa teologiju, bio sam kratko na praksi u Kreševu i Kotor-Varoši, pa onda u Ljubljani. Htio sam studirati umjetnost u Minhenu, ali tadašnje vlasti nisu mi dale pasoš. Bilo je to 1965. godine. Poslije sam otišao u Ljubljanu, godinu radio u ateljeu velikog Stane Kregara, pa onda otišao u Beč studirati umjetnost.

U ratu ste nakratko izašli iz Sarajeva, odnijeli slike na izložbu i za prodaju u Austriju i Njemačku.

- Prodao, vratio se i podijelio do zadnjeg novčića. Pitali su me zašto ne ostanem u Beču, ja sam bečki student. Rekao sam da, dok god ima ijedan Sarajlija u Sarajevu, ja se moram vratiti. I danas prodajem slike, novac podijelim. Meni treba za lijekove i novi materijal za slikanje. Hvala Bogu, još mogu raditi, činiti dobra djela i Bogu se moliti. I meni - dosta!