Akademija nauka i umjetnosti (ANU) Bosne i Hercegovine ovih dana s nestrpljenjem očekuje usvajanje budžeta Kantona Sarajevo. Od toga će zavisiti i prijem novih članova, što bi znatno moglo podmladiti Akademiju. Prosjek godina na Akademiji je 77, a predsjednik ANUBiH-a, prof. dr. Miloš Trifković ističe da je tačna konstatacija da se kod nas mudrost uvijek vezala uz „ozbiljnije“ godine.    

- Ali, akademici se ne biraju po mudrosti, iako su to u principu mudri ljudi, nego po onome šta su napravili u životu, primarno šta je učinjeno na području nauke. Izvrsnost je kod nas kriterij izbora, ona je opisana u našim aktima kao prepoznatljivost u nauci u svijetu i u BiH. Sad se ta prepoznatljivost više-manje egzaktno mjeri vrstom i brojem objavljenih radova, zabilježenih u bazama, citiranošću, odnosno impakt faktorom. Mi tražimo da je uz taj opus akademik i nešto doprinio društvu. Osnovni kriterij je doprinos nauci.

Kad grme topovi, muze zašute; kad je rat, nauka stoji sa strane

Jesu li riješene finansijske peripetije kroz koje je godinama prolazila AAkademija?

- Ja se nadam da je sve riješeno, bar što se tiče finansija. Znat ćemo šta i kako kad bude usvojen kantonalni budžet. No, moram istaći da mi finansijsku podršku dobivamo i od drugih nivoa vlasti, kroz projekte, javne pozive. Oni imaju svoje limitacije, jedna institucija može dobiti najviše dva projekta i znate da to dugo traje, pa smo u raskoraku dinamike projekta i dinamike finansiranja. Ali, u suštini, ANUBiH ima dovoljno novca za projekte, koji nam omogućavaju da ipak održavamo dobar ritam aktivnosti. Mi svakih 15 dana izdajemo jedan naslov. Naš problem je, ustvari, proizvodnja primarnog znanja. To smo uspjeli preokrenuti u odnosu na prethodnih sedam godina. Trenutno imamo 10 naučnoistraživačkih projekata u različitim fazama koje smo započeli prošle godine. Ranije smo za proteklih sedam godina imali desetak projekata.

Kako možemo tumačiti činjenicu da je Akademija nauka i umjetnosti BiH Dejtonom, uz još sedam institucija kulture od državnog značaja, dodijeljena na brigu Kantonu Sarajevo? Nije se u Dejtonu previše marilo ni za kulturu ni za nauku?

- Znate ono da, kad grme topovi, muze zašute. Kad je rat, nauka, osim za potrebe rata, stoji sa strane. Tako da mi nije ni čudno što se u pregovorima o Mirovnom sporazumu o tome nije previše razmišljalo.

Međutim, Dejton je predvidio da sve republičke institucije, koje nisu iznova regulisane, nastavljaju raditi po starim zakonima dok se ne donesu novi. Tako je bilo sa ANUBiH i drugih sedam institucija kulture. Prema toj logici, to je Aneks 2 na Ustav BiH, zapravo bi trebale ići na državni nivo, na državni budžet. No, politička konstelacija je bila takva, nažalost, i ostala, da se to nije desilo. Postoji otpor. Znalo se događati da se u podjeli novca na državnom nivou ova akademija ni ne prepozna.

Za šta se, zapravo, bore akademici, zašto je važno za državu BiH da ima svoju akademiju nauka i umjetnosti?

- Danas u svijetu imate dvije velike nove paradigme - društvo znanja, koje zahtijeva da naučno zasnovano znanje prožme sve pore društva, da se svugdje i u svemu primjenjuje to znanje naučnim ili stručnim metodama. Druga paradigma je da to društvo znanja pokreće ekonomija znanja. To znači da, ako ne inovirate znanje, ako na bazi postojećeg znanja ne dajete novi produkt, vi ne možete napredovati. Taj proizvod, ma koliko bio dobar, postaje moralno zastario. Ja ne smatram da je Akademija jedina u ovoj zemlji zainteresirana za te dvije paradigme. No, Akademija mora biti stimulativna ustanova, koja će skupiti te ljude, objediniti znanja, potaći ljude da se okupljaju na jednom mjestu. Ako mi hoćemo društvo znanja, mora to živjeti u svakoj instituciji. Neko treba objedinjavati, osmišljavati, slati, makar i pogrešne poruke.

Ako sebi dozvolimo još jedanput devedesete, onda smo to i zaslužili

No, čini se da se znanje u ovoj zemlji nikada nije manje cijenilo. Mladi se odgajaju sa spoznajom da im nije potrebno znanje, nego veze, poznanstva, „pravi ljudi na pravom mjestu”.

- Takav stav se može uporediti s tim da djetetu kupite i vozačku i auto i kažete mu - evo provozaj se. Ja sam cijeli život učestvovao u procesu obrazovanja, kao profesor, kao roditelj i znam da nije dobro ovo što sada imamo. Ne valja, jer postajemo fizička radna snaga onoga ko ima znanje i pamet. Problem je znanje, ljudski kapital. A mi baš to, u šta smo dobro i puno investirali, bespovratno gubimo. Iz zemlje nam odlazi i po 200 ljudi dnevno.

Loše kotiramo na svim svjetskih i evropskim listama, nismo ni zemlja koja zna privući niti zadržati svoje, razoreni smo, siromašni, zaraženi nacionalizmom. Šta se dešava s bosanskohercegovačkim društvom? Ne govorim ovdje o državi!

- Sve o čemu govorite postoji sad već i po cijelom svijetu, gotovo u svakom društvu. Pogledajte kako desnica kotira u najobrazovanijim i najbogatijim državama Evrope pa ćete vidjeti da niko nije imun. No, njihova je sreća da postoji dobro organizovan sistem protiv takvih pojava. Taj sistem je kod nas zakazao.

Gdje je, onda, rješenje?

- Ja, stvarno, nisam pametan gdje to ide. Mogu reći samo da ne mogu da vjerujem da se stvara ponovo klima devedesetih, da se obnavljaju procesi, da se vide manifestacije koje su vrlo slične, bolno podsjećaju na ono što smo već prošli. Ako sebi dozvolimo još jedanput devedesete, onda smo to i zaslužili. Da se ne lažemo. Jesmo li to htjeli? Evo!

Puno ljudi ipak vjeruje da sve nije tako crno, da nismo na samom dnu, pa obično, kad iscrpe sve mogućnosti, obraćaju se nauci, intelektualcima?

- Vi znate da se Akademija i akademici ne bave dnevnom politikom, ali smo zaključili da ne treba da postojimo ako se nećemo izjasniti o bitnim društvenim pitanjima. Zato obrađujemo najbitnije stvari i pitanja, samo u posljednjih nekoliko mjeseci objavili smo zbornike i posebne knjige o četiri-pet ključnih pitanja, od geopolitike do unapređenja poljoprivrede. U tim knjigama su odgovori!

Stječem onda utisak da i iz vlasti dolaze u ANUBiH, traže neka rješenja, pitaju akademike za savjet. Je li tako?

- Moram ovdje citirati svog prethodnika, akademika Matića, koji je govorio da je naša administracija od sebe napravila centar izvrsnosti. U ovim uslovima, gdje imate ne jednu, nego najmanje četiri suprotstavljene politike, tri u poziciji i jednu u opoziciji, teško kome treba objektivno mišljenje, jer bi takvo mišljenje bilo kompromis, svako bi nešto izgubio. A niko ne voli da gubi od svoje izvrsnosti, samobitnosti, apsolutne vlasti.

Kao što je rekao Cezar, bolje biti prvi u selu nego drugi u Rimu. Cezar je znao šta govori. Vi pitate je li iko tražio naša rješenja? U onim test pitanjima koja je Delegacija EU stavila pred nas bilo je i pitanja koja se tiču naučnog savjetovanja vlasti. To je danas čitav pokret u svijetu, to rade čak i akademije nauka. Evo, recimo, Njemačka ima veliku brošuru o tome kakva je procedura do rješenja kad Njemačka država pita akademiju.

Postoji SAM (Scientific Advice Mechanism) koji je usvojila i Evropa. Razvijaju se čitave tehnologije i procedure o tome kako politika prije odluke konsultira savjet nauke. Evropska komisija ima svoj istraživački institut sa oko 3.600 naučnika. U Australiji postoji tehnika gdje je glavni naučni savjetnik vlade, ima svoj kabinet, sredstva, budžet. To ovdje ne treba. Državi to ne treba.

Zašto to našoj državi ne treba, zašto joj ne trebaju naučnici?

- Moje je mišljenje da su svi dovoljno pametni, da svi bolje znaju interese koje treba ostvariti od nas. Ima još jedan razlog. To je veoma skupo. Ja mogu dati svoje mišljenje, ali da napišem 30 strana o nekom problemu, to se mora raditi više od šest mjeseci. A to je skupo. Državi je to skupo.

Upozoravaju mnogi analitičari da sve više ljudi odavde odlazi, ne zbog ekonomije, siromaštva, nezaposlenosti, nego zbog „odsustva nade“ da će ovdje biti bolje.

- Ja mislim da je to, nažalost, tačno, naročito u posljednje vrijeme. Možda je to najgore od svega što je moglo da nam se desi. Kad imate ljude koji ovdje sasvim pristojno žive i odu da žive u miru, redu i relativnoj opštoj sigurnosti, gdje vas ne ruže po tramvaju, ne viču na vas. To je novi trend koji sam zapazio, a to se dešava.

Prag siromaštva je dva dolara dnevno, ali čini se da mi možemo i niže

Šta onda? Previše ovo zvuči pesimistično ili govorimo realno? Teško je razlučiti ko je kriv, ko odgovoran, ko treba dijeliti odgovornost za stanje u kojem se nalazimo.

- Prema Indeksu kompetentnosti, mi smo na 111. mjestu od 140 zemalja. Evropa nema 140 država. Mi smo ispali iz Evrope! Ono što mene zabrinjava je da tonemo i da se stalno otvara novo dno. Prag siromaštva je dva dolara dnevno, ali čini se da mi možemo i niže.

Pred nama su izbori, oktobar, možemo li i hoćemo li tada nešto mijenjati?

- Ja ne znam, nerado govorim o politici i govorim vam ovo kao građanin, a ne kao predsjednik ANUBiH-a. Ne znam može li iko nakon oktobra napraviti velike promjene. U politici nema čudotvoraca. Jedino je rješenje da se mi opametimo!

Ipak, dakle, imate i neko rješenje, samo mi se čini da je gotovo nemoguće - kako da se opametimo, ko da se opameti?

- Ja smatram da moramo razvijati građansku svijest, bez obzira na naciju. Neka bude ko šta hoće, ali ne mora bacati kese u rijeku Bosnu, u parkove, u gradovima, selima. Cijela je zemlja zasuta smećem, papirima. Kakve to veze ima s nacijom? To ima veze s nama kakvi smo kao ljudi. Peksinavi! Ne budemo li zapeli da mijenjamo, neće biti bolje.

Katastrofa sistema

Šta je nauka danas u BiH, u kakvom je stanju?

- Jedna opšta katastrofa kao sistem! Ne govorim o pojedincima, univerzitetima, institucijama. Da ne govorimo o tome da u RS, naprimjer, imamo Ministarstvo za nauku i tehnologiju, a u Federaciji ga nema, da su tek dva od 10 kantona donijela zakone o naučnoistraživačkom radu, ostali koriste onaj jugoslovenski. Pa, nedavno je Ministarstvo civilnih poslova tražilo od svih nadležnih listu naučnoistraživačkih organizacija, pa je iz šest kantona stigao odgovor da „takvih nemaju“. Oni ne smatraju da je univerzitet naučna organizacija. To puno govori - kaže prvi čovjek ANUBiH-a.

Otišlo je 11 posto doktora

- Vidio sam podatke da je iz BiH otišlo 23 posto visokoobrazovanog kadra, a 11 posto ukupnog broja doktora. Znate li koliko košta doktor specijalista? Koliko košta inžinjer istraživač? Ja sam bio asistent na fakultetu sedam godina, primao plaću i beneficije da magistriram i doktoriram. Poslije sam, doduše kao stipendista SAD, otišao na Berkli, ali ovdje sam primao dio plaće. Vratio sam se i počeo predavati, vraćao to što je uloženo u mene. Drugim riječima, ulagano je u mene da sjedim i učim - ističe akademik Trifković.

Tako je govorio Emerik Blum

- Odavde se uvijek išlo po znanje. Ako hoćete da imate prave ljude i pravo znanje, morate ljude poslati u svijet. Čuvenog privrednika, direktora „Energoinvesta” u najboljim danima Emerika Bluma pitali su svojevremeno da li da pošalju neke ljude u Frankfurt na sajam, pod objašnjenjem da ti ljudi tamo neće ništa naučiti. Jedino da nauče hodati po aerodromu. Blum je rekao - neka idu, neka vide šta se radi po aerodromima. I to je znanje. Pitanje je samo šta ćete uraditi s tim što naučite. Iskoristiti ili će vam uvenuti u rukama.

Sad se govori o cirkulaciji kadrova kako bi znanje postalo što je više moguće univerzalno. Mi, naravno, nikada nećemo moći pratiti i nismo ono što se dešava u najrazvijenijim zemljama, osim u sektorima gdje je država bila zainteresovana, vojska naprimjer. Ali to nije mjerodavno za ukupno znanje. Kad sve saberete, sve sa univerzitetskim profesorima, mi nemamo više od četiri hiljade ljudi koji rade u naučnoistraživačkoj oblasti u BiH. A kad je riječ o ekonomskim odlascima, ljudi odlaze tamo gdje će za jednu plaću moći napuniti korpu - potcrtava akademik Trifković.