Savić: Krugovi su u životu neizbježni

Savić: Krugovi su u životu neizbježni

TOP-INTERVJU | Glumica Snežana Savić iz Beograda otvoreno za „Dnevni avaz“

Glumica Snežana Savić: U svojoj ljepoti nisam vidjela veliki značaj

Razgovarala: Edina BAKIĆ
21.01.2018 22:55
A
A
A

Snežana Savić (64) objelodanila je da će glumiti u monodrami „Ja, Jovanka Broz“. Jedna od najpoznatijih glumica na našim prostorima najveću popularnost stekla je ulogama u TV serijama „Bolji život”, ''Srećni ljudi” i drugima.  

Uloga Koštane u pozorištu, koju mnoge glumice priželjkuju, također je obilježila njenu karijeru.

Kada smo je pozvali, raspakivala je kofere jer se upravo vratila s puta, ali rado je pristala govoriti za „Dnevni avaz“. Uživa, kaže nam iz svog doma u Beogradu, u umjetnosti i vremenu koje provodi s porodicom, ali i onom koje provodi na pozorišnoj sceni.

Veliki izazov

Priznaje nam odmah na početku da je monodrama „Ja, Jovanka Broz“ za nju jedan od najvećih izazova u bogatoj glumačkoj karijeri, ali rado ga je prihvatila jer želi Jovanku predstaviti na malo drugačiji način.

- Ona je živjela u periodu naše bliske prošlosti. Nisam imala priliku da je lično upoznam, ali sam recitovala za rođendan Titu. Sjećam se da je to bilo u Domu sindikata, kada smo svi bili „na okupu“, bolje rečeno, kada smo svi na ovim prostorima bili kao jedno. Zbog ove ukazane prilike, bila sam presretna i mogu slobodno reći da sam bila najbolji Titov pionir. I, svakako, postoji neka vrsta nostalgije za tim vremenom, a vidim, bogami, da se javlja i kod drugih.

Jeste li krenuli s poslom?

- Ulogu sam prihvatila, ali još nismo, praktično, ni krenuli s poslom, uglavnom, dogovorili smo da to bude monodrama. Veliko je interesiranje u javnosti, jer je u pitanju zanimljiva i velika ličnost iz naše bliže historije. Ona je žena koja je bila sve te godine uz tako velikog čovjeka poput Tita i na neki način je, po meni, završila nezasluženo. Ustvari, intrigantno je, ali i delikatno sve ono što joj se desilo, ima tu dosta toga što bi trebalo da se otkrije. Milan Šarac je pisao scenarij, ali imao je i tu sreću da zadobije njeno povjerenje, jer su se poznavali lično. Često je boravio kod nje u kući, gdje su dosta razgovarali, a on je to negdje bilježio i prenio na papir.

Kada sam pročitala scenarij, svidio mi se, a tu ima mnogo slojeva, pa se postavlja pitanje koliko toga ćemo otkriti o njenom životu, koji je bio izuzetno bogat. S druge strane, Jovankin život je bio prepun tajni i svega toga što joj se dešavalo s političke, ali i ljudske strane.

A kakvom je Vi vidite?

- Ja bih htjela da je odbranim, jer mene zanima kao ličnost, čovjek, ljudsko biće koje je s vrha dotaklo dno. Ona je doživjela nezaslužen kraj. Vidim je kao neku antičku heroinu.

Vrijeme tranzicije

Očekujte li da, nakon što pogledaju monodramu, i mlađe generacije shvate kakav je bio taj period?

- Ne znam hoćemo li mi to dovoljno pojasniti, ali svakako bih voljela da se nešto takvo desi. Možda bi trebalo kroz ovu priču dati ''miris'' tog vremena. Ne samo kroz Jovanku nego i pjesme koje su se pjevale tada, kroz vrijeme koje je bilo ne mnogo bogatije, ali sretnije. Svi smo imali osjećaj mira i bili smo približno isti, nije bilo nekih velikih odstupanja. Postojala je razlika, ali ona mala, ali sam sigurna da smo bili mnogo brižniji i veseliji.

Kada napravite paralelu između tog i današnjeg vremena, uočavate li veliku razliku?

- Da. Mi se nalazimo u vremenu tranzicije, koje je najgore. Vrijeme prelaska iz socijalizma i komunizma u kapitalizam je teško i treba nam godina i godina da bismo uspostavili prave vrijednosti. Danas nas proždire želja za novcem i materijalnim, težimo stjecanju bogatstva. A, s druge strane, ne shvatamo da smo izgubili sebe, dušu i sve divne vrijednosti zbog kojih čovjek i postoji. Ako izgubite sebe, duhovni svijet i svoje ja, onda se zapitate šta znači materijalno. To jeste bitno, ali ono duhovno je puno važnije. Vjerovatno će doći vrijeme kada ćemo se vraćati na početke, jer krugovi su neizbježni u životu. Čovjek, što je stariji, sve više ide ka početku, vraća se korijenima i zavičaju. Ali, nažalost, mladi u ovom vremenu nemaju izbor i prosto moraju ići u skladu s onim što se dešava.

Jeste li požalili što ste se nakon dugogodišnje pauze ponovo vratili u pozorište?

- Ne, otkad sam se vratila, nisam stala. Stalno sam u pozorištu i puno mi je srce zbog toga. Iskreno, ne znam do kada ću moći izdržati ovaj tempo. Ipak su tu i drugi razlozi, pa često se pojavi i ono Andrićevo: „Ja još imam želja, ali se plašim da ću izgubiti volju da ih ostvarujem.“ Sada sam u godinama kada baš i ne mogu sve da ispratim. Ali, opet, zadovoljstvo je veće od tog napora, jer volim svoj posao.

Radite li nešto novo?

- Što se filma i televizije tiče, i nemam baš nekih ponuda. Osim repriza koje stalno idu pa me ljudi gledaju, poput „Boljeg života“, „Srećnih ljudi“, „Porodičnog blaga“... Moj televizijski opus je, zaista, impozantan i stvarno sam najviše radila na tim projektima, ljudi me znaju i pamte po TV ulogama.

Ogroman značaj

Već dugo važite za jednu od najljepših i najboljih glumica u Srbiji.

- Godine su već tu i ne obraćam pažnju na to. Nemam doživljaj da sam neka ljepotica, uvijek sam se ponašala normalno jer u toj ljepoti nisam vidjela ogroman značaj. Htjela sam da ljudi u meni pronalaze neke druge vrijednosti, pamet ako postoji, obrazovanje, šarm, duhovitost i na kraju da budem korektna prema drugima. Najveća mi je vrijednost kada mi neko kaže da sam dobar čovjek. Inače smo negdje izgubili kategoriju dobrote, a za mene je to najvažnije. Možeš sve biti - pametan, lijep, privlačan, ali, ako nisi dobar, sve to pada u vodu, jer dobrota je najveća moguća vrijednost. Tako i ljepota ništa ne znači ako u sebi ne nosimo neke druge vrijednosti.

Razgovaramo o željama, a koja je to ključna koju biste voljeli ostvariti?

- Uglavnom, želja mi je da budemo zdravi i da se prošire naše granice, da se približavamo jedni drugima, da praštamo, zaboraviti ne možemo. Ali praštati je ljudski. Sve ovo je način da krenemo dalje i ne trebamo dozvoliti da se nama manipulira. Prosto moramo ići dalje, zbližavanju i približavanju, jer ne možemo sami i zatvoreni u nekim svojim atarima i dvorištima. Svijet se zbližava i postaje jedno globalno selo, a mi na Balkanu smo se rascijepili... Treba nam racionalnosti osim emocija, jer život nije emocija, nego surovost. Mi umjetnici smo ljudi koji rade s emocijama, a inače takvi su narodi na Balkanu.

Egzotična unuka Nina

Kako vrijeme provodite s unukom Ninom?

- Joj, Nikica moja. Kažu da ne liči na mene, nego na svog oca, ali slatka mi je, duša bakina. Egzotična Ninica, ima te neke zelene prekrasne okice, smeđu kosicu... A najvažnije mi je da je zdrava i sretna.

U Bosni sam pila kafu na svakom koraku

- U Sarajevu sam jednom bila poslije rata. Zaista bih voljela opet doći, jer prije rata sam non-stop boravila u vašoj zemlji. Prolazila sam kroz cijelu Bosnu, pila kafu skoro na svakom koraku. Sjećam se da su me nepoznati ljudi primali u kuću, pozivali u goste, jednostavno, svi smo se voljeli i pazili - prisjeća se Savić.

Pita od lošeg materijala neće uspjeti

Čime je „Bolji život“ sve ove godine zadržao pažnju i interes gledalaca?

- To je kvalitet, jer sve što traje - i vrijedi. Uvijek kažem da je recept za dobru stvar upravo kvalitet. Ako se nešto uradi s velikom odgovornošću, punim srcem i ozbiljnošću, onda mora biti dobro. Ranije se više i novaca imalo, kvalitetnije i bolje se radilo, a danas je sve to instant. U krajnjem rezultatu to se i vidi. Inače, ne možete napraviti pitu od lošeg materijala, jer neće uspjeti.

Više o:

Snežana Savić