BIH

Filip Švarm, ugledni novinar i analitičar iz Beograda: Dodik i Izetbegović jedan drugom trebaju

Razgovarala: Senka KURT

17.2.2018

Novinar, urednik u beogradskom sedmičniku „Vreme“, analitičar, autor dokumentaraca Filip Švarm uvjeren je da sadašnje generacije političara u zemljama regiona nikoga i nigdje ne mogu više povesti naprijed.

Oni, kaže Švarm u intervjuu za „Dnevni avaz”, svoj legitimitet, tehnologiju vladavine, crpe iz ratova. No, vjeruje opet da će doći jedna nova generacija političara, ona koja će zastupati građane, njihova socijalna, ekonomska, kulturna prava. Tek tada ćemo, kaže, moći govoriti o razumijevanju, pomirenju, povjerenju u regionu.

Sadašnje političke strukture drže neku vrstu neobjavljenog vanrednog stanja

Rekli ste nedavno, povodom Vučićeve posjete Zagrebu, da Hrvatska još živi u devedesetim godinama, a Srbija se pravi da devedesetih nije bilo. Gdje je onda, prema Vašem mišljenju, Bosna i Hercegovina?

- Bosna i Hercegovina je, na svoju nesreću, pala negdje između. Ona je između opsjednutosti Zagreba devedesetim i kolektivne amnezije koju je Vučić proglasio. BiH se nalazi između te dvije projekcije. Dakle, nigdje!

Ta amnezija koja se pokušava nametnuti Srbiji nije rijetkost ni u drugim dijelovima regiona. Ponekad imam osjećaj da i ovdašnji lideri pretendiraju da budu vlasnici ne samo naše sadašnjosti i budućnosti već i prošlosti.

- Zato što nam nemaju sada šta ponuditi, a kamoli u budućnosti. Sve te naše političke strukture, svi koji drže vlast, a ja ih, sigurno, ne mogu zvati elitom, znaju da, kad nemate ideju razvoja, planova, šta ponuditi građanima, onda koriste nacionalne tenzije. Sve vrijeme ovdje oni drže neku vrstu neobjavljenog vanrednog stanja.

Negdje je to više, negdje manje, ali to je zajedničko. Narode bivše Jugoslavije spaja mnogo stvari. Manje stvari ih razdvaja. Nakon raspada Jugoslavije pokazalo se da su nastale neuspješne države. Kako se održati na vlasti u takvim zemljama, kako im objasniti da je bila jedna uređena država, koja nije bila savršena, ali koja je mogla napredovati? To je nestalo u jednom krvavom ratnom haosu, koji su oni podržavali. Sad nas moraju uvjeriti da je uredu da se mrzimo, svađamo, da smo jedni drugima najveći neprijatelji. Navodno su nam najbolji prijatelji oni koji ni ne znaju da postojimo na karti.  

Teška artiljerija riječi gotovo neprekidno je u upotrebi. Kakvi su, prema Vašem mišljenju, odnosi u regionu? Ko kreira te odnose?

- Gledajući pojedinačno, zemlje koje su nastale od bivše Jugoslavije za EU su sitni problemi. Za njih je jedino važno da se ovdje ne puca, da vlada neka vrsta mira, da vlada stabilokratija. Prvak stabilokratije u regionu je Aleksandar Vučić. On u Srbiji sve kontroliše, po vertikali i horizontali. Najbitnije je da je stabilno, rješava se Kosovo, razgovara s Hrvatskom i Srbijom.  

U BiH opet imate dvojicu političara, Dodika i Izetbegovića, koji na sličan način drže sličnu poziciju u Federaciji i RS. Jedan drugom trebaju, njihova vlast izvire iz tog straha da će se vratiti devedesete, da će u BiH izbiti novi rat. Malo zategnu, malo popuste, a politika BiH se svodi na neku vrstu nacionalnih tenzija. Kad toga imate, niko ne pita ni za penzije ni za ekonomiju.

Na kraju, tu je i Hrvatska, s HDZ-om, u EU su, u NATO-u, ali pokazalo se da je napravljen korak unatrag. Hrvatska gradi svoj politički život na prošlosti. Od partizana, ustaša do devedesetih. Nigdje nekog zdravog, normalnog pomaka.


Vjerujem da je Vučić za samostalnu, suverenu, nedjeljivu BiH

 Kad se, međutim, spustimo, kako se nekada govorilo među narod, čini se da je građanima, istim onima koji su glasali za aktualne vlasti širom regiona, dosta ratova, sukoba, da su željni mirnog, rekla bih dosadnog života?

- Srpsko-hrvatski, bošnjački i drugi odnosi razvijaju se, srećom, uprkos politici. Ekonomija, kultura, običan svijet je mnogo i neuporedivo normalniji od njegovih predstavnika. Ne govorim da je riječ o većini, ali ima tih ljudi koji putuju, kreću se, poznaju druge, koji nisu žrtve okolnosti. Na neki način se na političke odnose gleda kao na utakmici. Svako navija za svoga. Ali, kad se utakmica završi, za većinu je rezultat nebitan.  

Aleksandar Vučić nebrojeno je puta ponovio kako mu je stalo do dobrih odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Na djelu je to pokazao i ne pružajući podršku referendumu Milorada Dodika. Kako to tumačite?

- Ja vjerujem da je Vučić za samostalnu, suverenu, nedjeljivu BiH. Naprosto nema izbora! To je jasan stav ključnih aktera u međunarodnoj zajednici. Igrati drugačije iz Beograda, nakon svega što se dešavalo, bilo bi političko samoubistvo. Dakle, kada Vučić podržava BiH, ja mu vjerujem.  

 Vjerujete li u isto vrijeme Dodiku kada tvrdi da želi otcijepiti RS od BiH?

- Ne. Ništa mu ne vjerujem! Sve što se dešava u BiH je za njega Bogom dana situacija. Dodik nema mehanizme za otcjepljenje. Jedini mehanizam je rat, a to bi značilo Dodikov politički kraj. Pa kad bi i otcijepio, šta bi dobio? Kako bi ta neka RS opstala, šta bi se desilo? Pa vidjeli smo od 1992. do 1995. godine u BiH kako to ide i kako se završava. Ja vjerujem da je sve, kad je Dodik u pitanju, samo tvrđenje pazara, učvršćivanje pozicija i cementiranje njegove politike.

Vjerujete li uopće u mogućnost nekih novih sukoba u BiH?

- Znate kako se kaže, koga su zmije ujedale... Lično ne vjerujem u nove, velike sukobe. To je nešto s čim, nažalost, ovdje čovjek mora da računa. Ali, taj strah u BiH od novog sukoba, novog rata, učvršćuje vlast i mislim da Bakir Izetbegović to dobro zna. On, prema meni, koristi tu retoriku upravo da pokaže da je on neka protuteža Dodiku. Kao u kartama, stalno se dižu ulozi. Ako postoji mogućnost sukoba, onda svi problemi postaju nebitni. Time se Izetbegović koristi jer u tom slučaju on postaje neko bez koga je nezamisliva BiH, odnosno Federacija.

Dok je u sendviču istočnih i zapadnih susjeda, BiH je istovremeno u začaranom krugu Moskve, Istanbula, Berlina, Vatikana... Kako tumačite utjecaj Moskve na region, posebno na BiH?

- Mislim da Moskva u regionu ima utjecaj zato što je i besplatno i lako. Rusija jeste supersila, ima ogroman nuklearni arsenal, ali današnja Rusija nije Sovjetski savez i nije takva sila kakve su SAD ili EU. No, Rusija, svakako, ima svoje interese. Ali, kad pogledate ekonomsku razmjenu regiona s Rusijom i naprimjer s EU, onda ćete shvatiti kakvi su odnosi. Riječ je o potpuno beznačajnoj razmjeni s Rusijom.

Vidite da je BiH u nekoj vrsti poluprotektorata, a Srbija je okružena NATO-om. Rusija nema ni fizičku mogućnost da utječe na nas. Pogledajte razlike u standardu, Rusija nema ni resursa da vodi važnu i aktivnu politiku. I da ne govorimo o angažmanu u Siriji, srednjoj Aziji. Prema meni, to je neka vrsta maksimuma dokle Rusija može. Mislim da je utjecaj Rusije veoma precijenjen i da to znaju i EU i SAD. To je jedna sporedna predstava koju domaći akteri koriste jer im odgovara.

 Istovremeno, šta dugoročno za BiH može značiti ta snažna veza koju Bakir Izetbegović pokušava jačati s Istanbulom? 

- I ta je veza precijenjena! Riječ je, kao i u Moskvi, o režimu koji vodi isključivo računa o svom interesu. Ali, za Tursku BiH je udaljena, mala zemlja u kojoj dominantan utjecaj imaju Vašington i Brisel. Ali, ponekad malo i Putin i Erdoan pokazuju mišiće.  

Izjava Bakira Izetbegovića kako Erdoanu ostavlja u amanet BiH je nesretna, poltronska izjava. On je vjerovatno očekivao da će bolje stajati u Ankari. Računao je, vjerovatno, i na sentiment Bošnjaka, pa mislio da će odjek te izjave biti bolji. To je izjava za dnevnopolitičku upotrebu. Ona nema veliki značaj. Tokom rata, poslije njega, u Dejtonu, niko Ankaru nije pitao šta će biti s Bosnom. Zaista ne znam kako će bilo ko Turskoj ostaviti BiH u amanet. 

U RS je najavljeno otvaranje svojevrsnog regrutnog centra, u koji trebaju stići ruski oficiri, koji bi bili instruktori. Istovremeno, objavljeno je da je MUP RS nabavio gotovo nevjerovatnu količinu oružja. O čemu je ovdje riječ? 

- Meni to liči na zastrašivanje, na demagogiju. Znate ipak kako je, puška koja se pojavi u prvom činu, u trećem sigurno opali. Mislim da je to glupa politika jer bilo kakvo poigravanje s tom vatrom nije pametno. Taj potez bi trebao ujediniti biračko tijelo u RS oko Dodika.  

Ž4 = Narodi nikad nisu ni bili zavađeni, u tome je najveća ironija

Neprekidno se govorilo kako je povjerenje i pomirenje lijek za sve regionalne probleme. S druge strane, ekonomisti insistiraju da je ekonomsko povezivanje, interes dakle, jedino što daje rezultat. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

- Narode toliko mnogo spaja, a toliko malo dijeli, pa su ti narodi, kako god okrenete, upućeni jedni na druge. I Srbija i Hrvatska, BiH, Crna Gora, Makedonija su male zemlje, u mnogo čemu neuspješne. Ti narodi su svoju najveću afirmaciju, i kulturnu i političku i ekonomsku, stekli kada su bili zajedno, u Jugoslaviji.  

Kad se vratimo na početak 20. i pogledamo početak ovog stoljeća, čini se da je bio samo taj jedan period kad nismo bili beznačajni. Bio je to put iz beznačajnosti u značajnost, pa opet natrag. Kad je riječ o povjerenju i pomirenju, mislim da narodi nisu ni zavađeni. U tome je najveća ironija. Upućeni su jedni na druge. Prije ili kasnije, doći će do toga što zovemo normalizacija odnosa.

Vjerujem da sadašnje generacije političara u svim zemljama, koje svoj legitimitet, tehnologiju vladavine, crpe iz ratova, to ne mogu postići. Tek kad dođe jedna nova generacija političara, koja će zastupati građane, njihova socijalna, ekonomska, kulturna prava, mi, zapravo, možemo govoriti o razumijevanju, pomirenju. Do tada naši politički odnosi ostaju taoci interesa svake vlasti!

 Kad govorimo o normalizaciji odnosa, vjerujem da ćete se složiti da je Haški tribunal u tom procesu imao veliku ulogu. S ove male vremenske distance, kako biste ocijenili rad Tribunala? 

- Nije to bio savršen rad, daleko od možda i dobrog. Ali, da nije postojao Tribunal, mnogima, zapravo gotovo svima, niko ne bi sudio ni presudio. Tribunal je, ako ništa drugo, kaznio neke od najodgovornijih za ratove u bivšoj Jugoslaviji. 

 Kad govorimo o zapadnom Balkanu, kako biste nas ukratko definirali? 

- Ja moram priznati da ne znam šta je to. Operišem terminom zemlje bivše Jugoslavije. Taj termin mi je puno jasniji. I moram priznati, gdje god odem, u bilo koju od tih zemalja, ja se ne osjećam stranac.

U Srbiji već dugo djelujete pod pseudonimom. Vaše pravo ime je Damir Kalember. Je li u Srbiji lakše biti Kalember ili Švarm?

- Svejedno je. Ja koristim pseudonim jer sam izvještavao iz ratova. Moja porodica je bila razbacana širom regiona. Skrenuta mi je pažnja da bi moja porodica mogla imati probleme. Sklonio sam se iza pseudonima. To je ime koje mi se zalijepilo.

Govorite ijekavicom, zagrebački ste student. Ne krijete ni šta ste, ni odakle, ni ko ste? 

- Ne želim se opterećivati tim. Moj privatni život je odvojen od profesionalnog!



Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.