Foto: pisanju i glumi sve je donekle autobiografski

EKSKLUZIVNI INTERVJU Glumica iz Los Anđelesa za “Dnevni avaz”

Mira Furlan: Globalno stanje je hrpa fekalija

Razgovarao: Edina BAKIĆ
18.03.2018 21:33
A
A
A

Za Miru Furlan (63) mnogi kažu da je jedna od najvećih živih glumica na Balkanu. Rođena Zagrepčanka već 27 godina živi u Americi, gdje je, također, ostvarila zapažene role.

Poznata glumica imala je prethodnih dana u Los Anđelesu intenzivne probe predstave “Julije Cezar”, nastale prema tekstu Vilijama Šekspira (William Shakespeare), a režiju potpisuje Luis Fantazija (Louis Fantasia). S istim rediteljem sarađivala je i na komadu "Artura Ui", rađenom prema tekstu Bertolda Brehta (Brecht).

Jasne paralele

Mira Furlan uglavnom izbjegava medijski prostor i nije bilo lako dogovoriti intervju s njom. Odmah nam je na početku pojasnila da njene riječi često ne budu prenesene onako kako su kazane pa zbog toga pravi distancu od većine medija.

U ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” govorila je o novim predstavama te o drugim ulogama, odlasku u Ameriku, radu sa studentima na “New York Film Academyju”…

- Paralele s kurentnom političkom situacijom u Americi više su nego jasne. Obje predstave u kojima glumim, relevantne su za naše vrijeme - govori nam Furlan.

 Rijetko pravite pauze kada je Vaš posao u pitanju. Hoćete li nam otkriti radite li još nešto novo?

- Snimila sam proteklih mjeseci dva filma, u jednom od njih sam igrala s velikim američkim glumcem Džadom Hiršom (Judd Hirsch), koji me je zapanjio svojom energijom i mladošću u 85. godini. Rekla sam mu: “Hvala ti što si mi pokazao da godine nisu isprika za gubitak volje i sposobnosti.” Neki ljudi su mlađi sa 85 godina nego drugi sa 20. To znači da je vrijeme subjektivna kategorija i da brojke, koje, na naš užas, neprestano rastu, ne znače, zapravo, ništa.

 Je li tekst za Vašu predstavu “Dok nas smrt ne rastavi” autobiografski?

- Rekla bih da je u pisanju i u glumi sve donekle autobiografski. Što duže živim i što duže promatram svijet koji se užurbano kreće unazad, ne naučivši baš ništa iz svojih grešaka, to mi postaje jasnije koliko sam dobila od svoje mame, tate i bake. Za njih sam napisala svoj komad.

 Kazali ste jednom prilikom da gluma nije stavljanje nego skidanje maske. Mislite li da svako od nas nosi poneku masku?

- Da, naravno. Čini mi se da su naši “identiteti” (žena, majka, glumica...), zapravo, sve samo maske koje stavljamo, jer nam je tako lakše, a i svijetu je lakše s nama. Problem nastaje kad zaista povjerujemo da su te maske, te naljepnice koje sebi lijepimo na čelo, stvarne. Jer, naljepnice se s vremenom potroše. Ili se promijene. Ili za njih ne uspijevamo dobiti potvrdu od vanjskog svijeta pa im i sami prestanemo vjerovati. Gdje smo onda? Kad se odlijepe sve naljepnice, šta ostaje?

 A šta ostaje?

- U našim krajevima glavna naljepnica postala je ona nacionalna. Nikad mi nije bilo sasvim jasno šta je, zapravo, sadržaj te, tako popularne maske. Ona mi se čini osobito prazna i lišena substance. Zato mi, valjda, nije bilo mjesta među mojim zemljacima iz bivše Jugoslavije.

Razlikuje li se mnogo holivudska scena od balkanske?

- Kao što ste mogli upratiti, sada su se ovdje, u Holivudu, razotkrile mnoge stvari, koje su identične s balkanskom scenom. Mislim, naravno, na pokret “Me Too”. U jednoj i u drugoj sredini jaki manipuliraju slabijima, ucjenjujući ih i kupujući ih. Žene su se i ovdje i tamo naviknule da se ne obaziru na bezobrazluk i prostotu moćnih muškaraca, o kojima ovise njihove karijere. Eto zgodne spone između dva tako različita svijeta!

 Izdržljiva sorta

 Jeste li nekad razmišljali da napravite korak nazad i vratite se iz svijeta slavnih?

- Mislite iz svijeta kojota i kolibrija, s kojima imam mnogo više veze u svom svakodnevnom životu nego sa svijetom slavnih? Ja se stalno vraćam. Svaki povratak mi je bio zanimljiv na svoj način i od svakog sam ponešto naučila. Ali, definitivni povratak, čini mi se, i nije moguć. Sve se promijenilo i svi smo se promijenili. Ništa više nije isto. Sada to više ne bi bio povratak. Bio bi to ponovno odlazak u nepoznato. Tako mi se barem čini.

 Kakav je život glumca u Americi?

- Trebalo je krenuti od samog početka, od nule, i pristati na novu realnost. To je, kao što možete pretpostaviti, veoma teško. Glumci u Americi prilično su izdržljiva sorta. Nema mjesta prevelikoj osjetljivosti. Treba pristati na stalna poniženja i na neprestano odbijanje. To je disciplina koju američki glumci uče od početka. Ja sam tu disciplinu počela učiti vrlo kasno i još je nisam savladala.

 Pretpostavljam da Vam uloga profesora laska.

- Radim na Filmskoj akademiji “New York Film Academy”. Počela sam na odsjeku glume, ali sam sad već duže vrijeme na odjelu “Liberal arts and science”, gdje predajem razne predmete, kao što su dramska literatura, veliki dramatičari, umjetnost, kultura i društvo, uvod u muziku. Dakle, rekli bismo, opća kultura. Američki studenti veoma su deficitarni u toj sferi. Uglavnom ništa ne čitaju nego život provode na telefonu. Zato insistiram na tome da čitaju, da misle o tome što pročitaju, da prepoznaju paralele između toga što su pročitali i svijeta u kojem žive. Posebno volim umjetnost, kulturu i društvo, jer tu imam potpunu slobodu da se bavim temama koje mene zanimaju.

Kako reagirate kad čujete da je neko od studenata sa područja bivše Jugoslavije?

- Zanimljivo je da nikad nisam direktno predavala nikome od njih, ali su me oni uvijek uspjeli pronaći u školi. Ne samo ti studenti nego i svi ostali, trebaju nekoga da ih sasluša, da im da savjet, da im da podršku. Ta su djeca veoma daleko od kuće, sami u neopisivo skupom Los Anđelesu. Ja im pomažem savjetom koliko to mogu. Neki se vraćaju, deziluzionirani. Neki ostaju, hrabro, i bore se u ovom teškom gradu. Ja im se svima divim.

 Kako biste okarakterizirali trenutno stanje oko nas?

- Ništa ne znam i ništa ne pratim. Trenutno sam sva u ovdašnjem… pitam se koju riječ da upotrijebim za hrpu fekalija... Tom bih riječju okarakterizirala naše globalno trenutno stanje.

 Za kraj, da Vas pitam koju biste saradnju iz svoje bogate karijere posebno izdvojili?

- Nomen est omen (Ime je znak). Hajde da završimo drugačije. Šaljem tople pozdrave Sarajevu i svim dobrim i finim Sarajlijama, sa željom da se u taj dragi grad što prije vratim, makar samo na begovu čorbu kod Hadžibajrića. Živjeli!

 Joga me čini sretnom

Kako izgleda jedan Mirin dan?

- Jedna od stvari koje sam uspjela pretvoriti u svoju rutinu je joga. Nikad u mladosti nisam voljela sportske aktivnosti. Teško me je bilo natjerati na bilo koje vježbanje. Onda sam otkrila jogu. Sretna sam poslije časa joge. Isto tako volim hodati po brdima zvanim “holivudska brda”. U Zagrebu sam sa svojim tatom išla na Sljeme. Ovdje se penjem do velikih slova. Čovjek na kraju ipak nađe ono što ga veseli.

 Gledam mlade i dođe mi da plačem

- Predajući muziku, recimo, vratila sam se u mladost, svojoj prvoj ljubavi muzici. Imam mnogo internacionalnih studenata iz svih mogućih zemalja svijeta. Moja predavanja nisu predavanja s uzvišenog profesorskog postolja. Ne postavljam sebe kao neki autoritet. Samo sam jedan od sudionika u interaktivnom, apsolutno demokratskom procesu zajedničkog učenja o stvarima. Moji su časovi diskusije o idejama. Studenti, čini mi se, veoma vole takav pristup. Znam to po tome što hrle na moje časove. Žele razgovarati, žele da ih neko čuje. U posljednje vrijeme, naprimjer, čitamo Eriha Froma (Erich Fromm). Bavimo se, naime, učenjem o fašizmu. U ovom trenutku čini mi se najbitnije za tu djecu da nauče prepoznati fašizam oko sebe. Na njima će ostati da spašavaju svijet od destrukcije koja mu prijeti od desnih snaga. Neki put gledam tu djecu i tako mi ih je žao da bih plakala. Hoće li išta ostati od ovog prekrasnog svijeta? Ili će ta djeca morati naučiti preživjeti u postapokaliptičnom svijetu, bez riba, ptica i drveća – kaže Furlan.

 Dosta toga je izbrisano iz mog pamćenja

 Imate li, možda, omiljenu ulogu u karijeri?

- Sve me to više ne zanima. Dosta se bivših poslova izbrisalo iz mog pamćenja. Neki zato što su bili davno, neki zato što su bili razočaravajući. Nemam omiljene uloge. Imam omiljene ljude. Dobre trenutke. Neku scenicu sa snimanja, koja mi je tada nešto značila i koja me nečemu naučila kad mi je to trebalo. Imam mnoga loša sjećanja. Male izdaje. Ljude koji su se pokazali drugačiji nego što se činilo, reditelje koji režiju shvataju kao igru moći. Producente koji ne štite glumce od sadističkih poriva reditelja. Ali, ima i divnih, dobrih uspomena. Baš kao i život, glumački posao je haotičan, prepun ljepote i gadosti, uspona i padova, dobrih i loših ljudi. Sve to ide u rok službe, kao što kažu.