Ništa naročito, a kamoli dobro, ne mislim o Amiru Zukiću, generalnom sekretaru Stranke demokratske akcije na privremenom radu u zeničkom zatvoru. Što se mene tiče, Zukić je bio i ostao personifikacija onog najgoreg u SDA- korupcije, nepotizma, dokazane političke štete, te, na koncu, i nesputane bahatosti u koju je s dokoličarskom predanošću namjeravao ugraditi i vlastite akademske ambicije.

Da nije uhapšen u februaru ove godine, SDA bi se glatko mogla pohvaliti da joj je gensek dobacio do doktora nauka što je, priznaćete, čak i u ovako intelektualno degradiranom bosanskohercegovačkom društvu, neobična i rijetka pojava.

Istraga Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu spriječila je ovaj scenario, pa je Zukić, umjesto u društvu sarajevske akademske elite, skončao u kriminalnom okruženju Kazneno-popravnog zavoda opjevanog u pjesmi Zabranjenog pušenja.

Optužen je za zloupotrebu položaja prilikom koruptivnog zapošljavanja u SDA-ovim tradicionalnim „kravama muzarama“, u svim onim državnim kompanijama što još uvijek uspješno posluju isključivo zahvaljujući sistemskom nenarodnom haraču i stranačkoj okupaciji perspektivnih upravnih odbora uspostavljenoj još u prvim postratnim godinama gdje je (a tako je i danas) vazda prioritetnije posjedovati direktora Elektroprivrede ili BH Telekoma nego, štajaznam, čelnika kakvog fonda za povratak prognanika ili strateški neatraktivnog udruženja poljoprivrednika. Zukić je u toj dugogodišnjoj misiji otimanja para od sirotinje za sigurno radno mjesto ( sa garantiranim ugovorom na „neodređeno“) imao i saradnike u SDA-ovom potpredsjedničkom dvojcu, Asimu Sarajliću i Mirsadu Kukiću.

Za razliku od svog genseka, Sarajlić i Kukić još uvijek se brane sa slobode iako im prezentirane tužiteljske inkriminacije ne osiguravaju poziciju bitno relaksiraniju od Zukićeve. Zajednička optuženička klupa za rukovodeću SDA kremu u svakom slučaju predstavlja još jedan konkretan dokaz da kriminal „u svojoj stranci, na svojoj zemlji“ formalno nije upitan što će dodatnim argumentom potkrijepiti i onaj poznati vic u kojem na pitanje Bakira Izetbegovića zbog čega se ne ispunjava njegovo lažno obećanje o 100 hiljada (novo)zaposlenih, trojac Zukić-Kukić-Sarajlić jednoglasno odgovara:

„Predsjedniče, slobodnih radnih mjesta ima, ali narod nema para“.

Ipak, vijest Dnevnog avaza da je nepoznat neko „provalio“ na Zukićevo raskošno imanje u okolini Visokog samo kako bi, tako piše, „tupim predmetom dotukao konja u njegovom vlasništvu“, nije i ne može biti vic. Ta brutalna poruka od koje se svakom normalnom ledi krv u žilama, dokaz je da bi ozbiljni problemi za pritvorenika čuvene zeničke kaznionice, ali, nažalost, i za njegovu porodicu, tek mogli uslijediti.

Suvišno je ovdje podsjećati na onu čuvenu scenu iz Kuma sa odsjećenom konjskom glavom u krevetu mafijaša, međutim nikakve dileme nema da je N.N. izvršilac ovog krivičnog djela svojim činom nedvosmisleno želio poslati „išaret“ inspirisan upravo kultnim američkim filmom sa Marlonom Brandom na čelu „Familije“.

O motivima upozorenja prerano je nagađati s obzirom na to da su se, kako se to kaže, „organi gonjenja“ friško uključili u rasvjetljavanje cijelog slučaja.

Unatoč svemu, ostaje nam tek da se nadamo kako će ovaj „predmet“, za razliku od brojnih drugih koji su mu prethodili, ipak biti (raz)riješen. Posebno je to važno ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da SDA, preko resornog ministra Aljoše Čampare i direktora-umirovljenika Uprave policije Dragana Lukača, praktično kontrolira kompletan federalni policijski aparat. Osim nadzora nad policijom, u kapacitetu Izetbegovićevog kućnog informatora Osmana Mehmedagića Osmice, SDA upravlja i državnom obavještajnom agencijom, ali i značajnim dijelom tužiteljskog kadrovskog bazena u kojem godinama plivaju njihovi stranački poslušnici.

U civiliziranim i sretnim društvima, u sredinama gdje ne egzistiraju nerazjašnjena ubistva, kriminal i ukorijenjena korupcija, ne događa se često da neka nedužna glava nastrada, pa makar ona bila i konjska. Iako je zbilja stravično, posljednje upozorenje iz visočke hacijende stoga nesumnjivo predstavlja veliku šansu da SDA konačno, i to kroz državne institucije kojim njihovi uglednici gospodare, dokaže vlastitu opredijeljenost u poštivanju zakona i pravne države.

Uostalom, kad su već, pod poznatim izgovorom navodne presumpcije nevinosti, pritvorenog Zukića neobjašnjivo sačuvali na poziciji stranačkog generalnog sekretara, ali i na čelu jedne važne parlamentarne komisije, red bi bio da SDA zabrinutoj javnosti u koju se evo već dvije i po decenije glasno zaklinje, razotkrije stvarnu vezu između sabranih (ne)djela svog stranačkog kolege i nesretne sudbine jednog nedužnog konja. Kojem se, eto, nije posrećilo onda kad su mu ljudi određivali vlasnika...