Zašto je uopće bitno ko će „pobijediti“ na izborima ako svi ili makar većina, kao što tvrde, rade u korist općeg dobra? Odakle uopće taj takmičarski pa, ako hoćete, i vojnički žargon kad se govori o slobodnim, demokratskim, dobrovoljnim, kakvimgod izborima?  

Smisao većine

Naime, moja zbunjenost ishodi iz pretpostavke da se izbori i organiziraju da bi se izabrali najbolji od ponuđenih u smislu onih koji će učiniti najviše što mogu da većini ljudi(!) omoguće pristojan, ako već nije moguće kvalitetan život. Drugim riječima, uvijek sam mislio da je svrha i smisao demokratije i izbora da građanima i stanovnicima jedne zemlje omogući da izaberu najbolje između sebe, odnosno one koji će najbolje zastupati njihove interese, a opet u smislu općeg – ili, što je moguće općijeg - dobra. I to sve, vjerovatno, i jeste tako, s tim da je problem samo u definicijama „najboljih predstavnika“, „interesa“ i „općeg dobra“.

Silno sam se obradovao kad sam u julu 2000. godine pročitao tekst prof. Filipovića pod naslovom „Muzej za nacionalizam“, u kojem ugledni akademik tvrdi da je već tada, napominjem, prije sedamnaest godina, „ako je išta jasno a tiče se bosanske politike, onda je to činjenica da je završena faza ili epoha ... politike vođene pod auspicijom nacija i nacionalnih interesa kao supreme reasona cjelokupnog postojanja i djelovanja ljudi na ovom našem prostoru.“

Ne zato što imam nešto protiv toga da svako bude ono što hoće (i sâm se trudim biti ono što hoću), nego zbog toga što je njihovo pravo da budu ono što hoće ugrožavalo moje pravo da uopće budem, a kamoli ono što hoću. Koliko god sam se tada, 2000. obradovao, toliko sam se, ako ne i više, okahrio, skahario i rastužio kad sam ponovo naišao na taj isti tekst 2017. godine.

Međutim, i sedamnaest godina kasnije, oni i dalje udaraju po istim tamburicama i sazovima i gude na istim guslama, a narod(i), cupkajući u zadatom ritmu, ljuljaju se korak udesno – korak ulijevo, od nemila do nedraga. Ili, radije, oni se (k'o fol) tuku i udaraju, a mi zaprave navijamo i zavijamo iako znamo – vidimo svojim očima – da to udaranje nije stvarno (iako navijanje i zavijanje jeste) i sve to skupa neodoljivo podsjeća na borbe onih prebildanih američkih hrvača koji se nešto bacakaju po ringu, skaču jedan po drugom, zavrću ruke, iskreću noge dok publika uz pivo i hot dogove zapjenjeno navija iako svi – i hrvači i publika – znaju da je to samo predstava. Na kraju, kad se meč završi, hrvači odu u svoje svlačionice, publika kućama, jedni naplatili dobre honorare, drugi platili skupe karte, a zaradio je samo organizator. I to mi je donekle uredu jer tu niko nikoga ne laže, svi znaju da je to sve samo predstava u kojoj se jedni (k'o fol) tuku za pare, drugi (pravo) plaćaju da navijaju i zavijaju, treći to organizira samo da bi zaradio... i svima dobro. Doduše, ne sumnjam da ima i onih koji su uvjereni da je to sve zaprave, ali sumnjam da takve iko uzima za ozbiljno, a pogotovo da s njima raspravlja o politici. I opet, politika...

Kakogod „američko hrvanje“ ni na koji način ne zaslužuje pažnju ozbiljnih sportskih djelatnika, pa ni posmatrača, tako ni politika koja podsjeća na lošu kopiju tog kvazisporta ne zaslužuje ikakvu pažnju iole ozbiljnijih političkih djelatnika, pa ni posmatrača. Maksimum pažnje ta politika dobiva onoga trenutka kada dokoni kućni sportista tragajući za zanimljivim sadržajem „listajući“ televizijske kanale naleti na prijenos ili reprizu – svejedno je, svi su isti – tog „sporta“, konstatira šta je u pitanju, odmahne glavom u nevjerici vidjevši prepunu dvoranu i prebaci na sljedeći kanal. Čini mi se da se upravo to, svako malo, događa Bosni i Hercegovini.

„Listajući“ kanale regionalnih programa europski posmatrači (sic!), udobno zavaljeni u svoje vikend-naslonjače, svako nekoliko nalete na Bosnu i Hercegovinu, u trenutku shvate da je tu još u toku neki novi-stari hrvački meč, odmahnu glavom u nevjerici s koliko pažnje i koliko ozbiljnosti bh. publika prati, navija i zavija za očigledno lažno hrvanje i još očiglednije ocvale, ostarjele i iznemogle lažne hrvače, slobodnom rukom naprave znakovit pokret koji govori više od hiljadu riječi i prebace na slijedeći kanal tražeći zanimljiv(iji) sadržaj koji će zavrijediti njihovu pažnju.

Možda, radije vjerovatno nikada nećemo (sa)znati koliko nam se miliona namijenjenih našem općem dobru – recimo infrastrukturnim projektima – izmaklo dok su se oni hrvali oko honorara, mi zapjenjeno navijali ili zabezeknuto ostajali nijemi, a europski posmatrači – nudeći iz one slobodne ruke te milione – ne vjerujući da (zbog honorara ili navijanja) niko neće da ih uzme drugom rukom prebacivali kanal. Opet, možda će nam nekad, kad neki od hrvača odluči dati intervju iz svoga tadašnjeg boravišta na nekom dalekom otoku koji tone ali će potonuti tek za 150 godina (a on ne misli živjeti još toliko pa mu je svejedno ili će se, prije nego što ovaj potone, prebaciti na drugi koji će početi tonuti u narednih 150 godina), postati jasno da je sve što smo tolike godine gledali ustvari bila predstava, toliko providna i očigledna da ni oni – hrvači – nisu mogli vjerovati da je publika uopće mogla povjerovati da je sve to zaprave... Sumnjam da ćemo ikada imati priliku takvo nešto pročitati u memoarima prokrijumčarenim iz nekog zatvora sa maksimalnom sigurnošću u kojemu će se dugo godina svojih mečeva sjećati neki od bosanskohercegovačkih hrvača.

Otjerana djeca

Nakon ova dva „možda“ i jednog „sumnjam“, slijedi nekoliko sigurno. Sigurno nikada nećemo znati koliko nam je – svima – moglo biti dobro da smo rat završili 1995. ili 1996. ili, makar, 2000. kad je to predlagao prof. Filipović i koliko smo dobra pojedinačno i skupno mogli učiniti za opće (dobro) da nismo gubili vrijeme mjeneći, navijajući i zavijajući za sve starije, sve ocvalije i sve providnije hrvače koji se, siguran sam, čudom ne mogu načuditi kako je uopće moguće da su dvorane još pune i da ljudi ne žale silne pare za preskupe karte samo da ih još jednom vide i čuju.

Siguran sam da nam sljedeća generacija Bosanaca i Hercegovaca koji će ili čija će djeca – naši unuci – tada već biti Nijemci, Danci, Šveđani, Amerikanci... nikada neće oprostiti što smo ih otjerali ili što smo dopustili da budu otjerani jer više nisu mogli stajati pred dvoranom, u nevjerici kolutati očima i čekati da se mi iznavijamo, izavijamo i ispjenimo... (k'o fol) za njihovo dobro.

Čovjek dobiva samo ono što želi. Koliko god se mi trudili i pred Bogom i pred sobom dokazati da ne želimo ovo što imamo stvarnost svakodnevice nas podsjeća da je sve ovo što gledamo, što živimo, u čemu uživamo... ustvari, na ovaj ili onaj način proizvod naših misli, riječi i djela, naših odluka.