Kada bi osim limitirane bh. diplomatije, a onda nasuprot njima - bosanski dobro postavljenoj, ali usamljenoj entuzijastičkoj grupici koja se oglašava poput autora dobro sročenih novinskih kolumni - bosanske interese u Americi ipak zastupali profesionalni lobisti, vjerovatno za velike novce, jer u Vašingtonu je teško drugačije, o Bosni i Hercegovini bi se manje govorilo u stereotipima.
Više od igre
Vrijeme i resursi bi se mogli potrošiti u ono što stalno izostaje u postdejtonskoj BiH: dobrom umrežavanju svih dobrih bosanskih ljudi! Tako bi se konačno zatvorio prostor za preživjele nacionalističke gurue i njihove privjeske, sve zbog ličnih interesa. Zamandalila bi se vrata tipovima koji Bosnu drže vlastitim preduzećem (iako s izraubovanim nacionalnim predznakom), a ne zajedničkom - građanskom državom.
Trebalo bi se, dakle, da je dobre volje, jer pameti ima, pomoći Bosancima “koji već imaju i iskustvo i potencijal da naprave mrežu onih koji su zainteresirani za reforme i koji mogu raditi jedan s drugim”.
Tako je nedavno u Sarajevu rekao Francis Fukujama (Fukuyama), jedan od tvoraca američke geopolitičke ideologije i autor kultne knjige “Kraj povijesti”, u koju smo prije 25 godina skoro svi vjerovali kao u Bibliju, jer je predviđala laku pobjedu liberalne demokratije svuda, čak i u istočnoj Evropi. Ali, izostala je Rusija, a onda fatalno i Bliski istok. Zato još klize nizbrdo i na Balkanu.
Uzme li se uz sve da Amerika, prema njegovim riječima, sada uveliko vodi “čudan i kompleksan rat s Rusijom” i da Moskva upotrebljava manje vojni, a više “drugi način” da destabilizira i potkopa što više zapadnih zemalja i Ameriku posebno, i to preko Balkana i Bosne - eto prostora za dodatnu američku geostratešku naklonost za BiH. Kako to iskoristiti, drugo je pitanje.
Zasigurno, nisu dovoljne samo lijepe riječi. Jedno je pisati “ubojite kolumne”, što je postao manir čak i onih koji nisu novinari (?!), a drugo je stvarno biti “na vrhu igre” (“on the top of the game”), kako to kažu Amerikanci kad govore o poduzimljivosti. Kad smo već kod lobiranja, neko će reći kako je Milorad Dodik, uz sve srpske lobiste u Americi, ipak fasovao sankcije! Pa što će onda lobiranje Bosancima? No, nije istina da lobisti za RS nisu postigli ništa, posebno kad je riječ o sprezi s Beogradom.
Plaćeno izbavljenje
Nije naodmet podsjetiti se kako je 20. aprila 2012. godine Aleksandar Vučić u Beogradu ugostio bivšeg gradonačelnika Njujorka Rudolfa Đulijanija (Rudolph Giulliani) kao privatnog američkog konsultanta i, naravno, lobistu. I da od tada kreće Vučićeva meteorska međunarodna politička rehabilitacija.
Način na koji je ove sedmice aktuelni srbijanski predsjednik koncipirao svoju najnoviju posjetu glavnoj političkoj metropoli svijeta, također, ne ostavlja ni zrnce sumnje da se lobiranje, uz odabir ispravnog političkog jezika, itekako isplati, posebno u Vašingtonu.
Vučiću ovdje nisu skandirali, ali su ga u vakuumu pune umreženosti dobrih, pametnih i poduzimljivih Bosanaca u Americi donekle tretirali kao “jedinog” regionalnog lidera i “istinskog” lokalnog pokajnika. Ko je, uostalom, kriv Bosancima što su uveliko potrošili svoj moralni kapital na lokalne kavge i provincijsko prepucavanje.
Bez obzira na eksplicitne prigovore zbog Rusa, Amerikanci su s Vučićem otvorili dijalog o svim regionalnim i bilateralnim pitanjima, uključujući i ono bosansko. Tako je on u Americi pregovarao o Bosni umjesto Bosanaca, jer u BiH hronično fali državnika.
Na Bosnu, bar trenutno, u Americi gledaju ponajviše kao na poligon za razmjenu domaćih političkih “psovki”; tako se dodatno politički legitimira predsjednik RS, čovjek pod američkim sankcijama. A Dodiku dobro dođe kad ga reanimiraju od dugo najavljivane političke smrti. Vučić je, pak, u Vašingtonu, onako s visine progovorio kako je važno da se problemi rješavaju “na miran i civilizovan način”.
I maglovito, kako su u toku pokušaji da „stvari ne održavamo na nivou zamrznutog konflikta u narednih 100 godina”, sve to kad je riječ o pitanjima “koja predstavljaju problem i za Srbiju i region”. Priznao je, doduše, kako upravo Amerikanci insistiraju da samo mirna Bosna znači mirno susjedstvo, pa i šire. Izgledao je donekle i kao veći Bosanac od onih pravih. I opet, veći katolik od pape. Ali, tako to ovdje hoda.
