Stvari su išle onako kako su tada išle, tj. svi smo bili okupirani raščišćavanjem ruševina, zbrinjavanjem beskućnika, organizacijom vraćanja izbjeglica na njihova prvobitna mjesta boravka, a već 1946. radili smo na pripremi, organizaciji i izgradnji pruge Brčko - Banovići. Ja sam bio okupiran s jedne strane školom, s druge brojnim obavezama člana Gradskog komiteta SKOJ-a, a jedan od zadataka mi je bio i to da organiziram odlazak naše djece na školovanje u druge krajeve Jugoslavije i u inozemstvo.  

Nezavidna situacija

Tako sam moga druga Hamku Višića poslao u Čehoslovačku da izučava tekstilni zanat, a Mehu u Zagreb na kurs za aranžere, nakon čega je Meho otišao u Zenicu, gdje je počela izgradnja velikog metalurškog kombinata i gdje je on radio razne poslove aranžera.

Avdinica nije išla s Mehom i željela je da se Meho nakon obavljenog posla vrati, što mi je govorila kad god bih se kod nje raspitivao gdje se Meho nalazi i šta radi. Jednog dana, žalosnim glasom mi je rekla da je njezin Meho, što se nje tiče, izgubljen, jer se oženio nekom ženom koja je i sama bila porijeklom iz Bihaća, a koja se bavila optičarskim zanatom. Na taj način Avdinica se našla u vrlo teškoj i nezavidnoj situaciji.

Meho je zasnovao porodicu i uspostavio obaveze koje nisu obuhvatile i Avdinicu i ona je ostala bez ikakvih prihoda jer je bila odbijena kad je zatražila da joj se da penzija iza njenog Avde ili da joj se prizna status žrtve fašizma i odredi nekakva stalna pomoć.

Tako se dogodilo da je Avdinica ostala ni na nebu ni na zemlji, a ja o tome nisam imao nikakvo saznanje jer sam bio na studijama u Beogradu i Zagrebu, tako da sam sasvim slučajno, pokušavajući da dođem do nekih informacija o tome gdje se moj drug Meho nalazi, pronašao Avdinicu koja je u tom momentu bila udata za jednog penzionera Jusufbegovića jer nije imala nikakvog drugog izlaza.

Ja sam za tu okolnost u njenom životu saznao sasvim slučajno jer sam poznavao njenu pastorku Maidu, koja je bila vrlo fina osoba i koja mi je rekla da se njen otac oženio Avdinicom, ali da stvari u tom braku ne idu dobro jer jednostavno Avdinica nakon tolikih godina usamljeničkog života nije više bila sposobna za nekakav bračni život.

Tužna pjesma

Kad sam posjetio Avdinicu i pitao je kako je dospjela u tu situaciju, ona mi je rekla da je tražila penziju iza Avde, ali je bila odbijena, a da sama ne zna za razlog zašto je odbijena kad su tolike žene dobile penzije iza svojih muževa koji su poginuli ili stradali po logorima.

U tom momentu direktor Zavoda za socijalno osiguranje bio je Ahmed Šehović Šeho, kojeg sam posjetio i zatražio da mi kaže zašto je Avdinoj ženi odbijen zahtjev za penzionisanje nakon što je stekla po zakonu pravo na to. Poznavao sam dobro Šehu i on mi je tada rekao da je lično Đuro Pucar naredio da se Avdinoj ženi ne smije dati penzija. Nakon tog saznanja odlučio sam da se obratim direktno Đuri Pucaru. U tom momentu živio sam u Sarajevu i radio na Radničkom univerzitetu.

Poznavao sam Đuru Pucara i njegovu ženu Nevenku, a i on je znao mene jer sam u nekoliko situacija bio u kontaktu s njim. Kad sam se pojavio kod njega, on me je pitao što sam došao misleći da sam opet došao zbog nekog sličnog slučaja kakav se desio mome školskom kolegi i drugu iz partizana, pokojnom pjesniku Vladi Dijaku, koji je bio otpušten s posla zbog jedne satirične pjesme posvećene jednoj poznatoj drugarici.

U vezi s tim ja sam napisao Đuri Pucaru pismo, a on me pozvao i ja sam mu objasnio ko je Vlado Dijak, da smo zajedno bili u ilegalnoj SKOJ-evskoj organizaciji 1943. godine, da smo se našli kao partizani i zatim proveli u Okružnom komitetu u Livnu pola godine i potanko mu objasnio ko je i kakav je čovjek Vlado Dijak, zamolivši ga da dotičnu drugaricu smiri da ne zahtijeva Vladin progon, što je Đuro Pucar i učinio i Vladu smjestio na radiostanicu.

Kad sam došao kod Đure, on me pitao je li opet neki pjesnik zabrljao, a ja sam mu rekao da je u pitanju tužna pjesma i da sam informiran kako je on zabranio da žena Avde Čardžića koji je zajedno s njim robovao po kazamatima Jugoslavije, a završio u ustaškom logoru, ne može dobiti penziju iza Avde iako je sama, stara i nemoćna.

On mi je tom prilikom rekao da je on zabranio da se dodijeli penzija zbog toga što je Avdo napravio veliku grešku prema partiji, a kad sam ga pitao u čemu je ta greška, on mi je odgovorio da je Avdo ignorirao odluku partijske ćelije u Sremskoj Mitrovici o bojkotu hora koji su zatvorenici formirali u kaznioni. Politički zatvorenici su u to vrijeme imali određene privilegije, a to znači da nisu morali da rade, da su mogli da primaju knjige i bave se čitanjem i pisanjem i da im je bilo dozvoljeno da formiraju hor i dramsku sekciju. Te olakšice su vrijedile za sve tzv. političke zatvorenike u koje su tada spadali komunisti i razni radikalni elementi kao i nacionalisti poput ustaša ili VMRO-vaca.

Ostao u horu

Iz nekog razloga komunisti su odlučili da se povuku iz hora, a Avdo je nastavio da radi u horu, zbog čega je bio osuđen od svojih drugova. Kad sam ja druga Đuru upitao: „A šta je radio Avdo u horu“, on je rekao da je Avdo bio horovođa, dakle čovjek bez koga hor ne bi mogao postojati. Kako je hor bio veliko postignuće borbe komunista za prava zatvorenika, izlazak Avde iz hora bi omogućio upravi da likvidira s pravom jednu od rijetkih privilegija koje su politički zatvorenici imali. Zbog toga nije bilo ispravno osuđivati Avdu jer jedno je značilo biti član hora, a drugo horovođa i Avdo nije imao pravo da onemogući svim drugim zatvorenicima da koriste jedan vid slobode ako je zatvor bio nepravedan prema njima. Nakon što sam sve to izgovorio, Đuro se zamislio, nije mi ništa rekao, digao je slušalicu i nekoj osobi rekao: „Nazovi mi Šehu.“

Nije dugo prošlo, Šeho se javio, a Đuro mu je rekao: „Čuj, Šeho, izdaj onoj Avdinoj ženi rješenja za penziju.“

Tako je Avdinica konačno dobila ono što je bilo njeno pravo od samog početka, ali koje joj je bilo oduzeto zbog uskogrudosti u načinu mišljenja i ponašanja određenog broja ljudi. U ovom slučaju i njena i moja sreća se sastojala u tome da je Đuro Pucar bio ne samo visoki politički rukovodilac nego i običan razuman čovjek koji je u susretu s jasnim argumentima bio dovoljno razuman i hrabar da odustane od svojih i uopće od pogrešnih stavova i prakse i da prizna vrijednost istine.

Nažalost, Avdinica nije dugo uživala penziju, izmučena teškim životom, pogotovo od vremena otkad je Avdo ubijen, a ona ostala sa 13-godišnjim sinom u haosu rata i poslijeratnih zbivanja, te je stradala od šećerne bolesti koja joj je uništila krvni sistem i srce.

Posljednji put sam je vidio također nastojeći da dođem do nekih informacija o njenom Mehi, kad mi je rekla: „Moj sine, mene je sve u životu mimoišlo, osim goleme nesreće i tuge.“

Tako je jedna vrijedna, lijepa, časna i odana žena proživjela svoj život noseći svoju nesreću, a ne žaleći se čak i onda kada je izgubila povjerenje u ono što joj je najvažnije bilo u njenom svijetu, a to je njen Meho, za kojeg mi je rekla: „Moj sine, moj Meho ide za ženom, a tu nema mjesta materi.“