Možemo li za rezultate svojih odluka i posljedice svojih djela dovijeka i zauvijek kriviti druge i kako to, ustvari, u praksi, u stvarnosti funkcionira? Mogu li za nešto što je krenulo krivim putem uvijek i zauvijek biti krivi objektivne okolnosti, sraz događaja ili onaj ili oni drugi...? Drugim riječima, je li, naprimjer, heroin - zato što postoji - krivac za narkomaniju, videoigrica za tu vrstu ovisnosti, internet za surfanje po svemu i svačemu, Facebook za verbalni rat ili (samo) virtuelne prijatelje?
Odluka pojedinca
Ustvari, htio sam (se) upitati, može li historijski proces ili pogubna politika - samo zato što postoje i što su takvi - biti krivi za politički, ekonomski, etički i moralni sunovrat pojedinca ili cijelih naroda, država i / ili zemalja? Pitanja su više retorička ili, makar, za nekoga s više iskustva u psihologiji i, vjerovatno, psihijatriji, ali moj laički odgovor bi bio - ne; ne može!
Rezultati i posljedice, pretpostavljajući da je prvo pozitivno, a drugo negativno, samo su proizvodi odluka, a odluke donosi pojedinac. Ne mislim da postoje ni skupne, a kamoli kolektivne odluke; skupinu, a naročito kolektiv, pa i onaj najveći, čine pojedinci, individue koje donose vlastite odluke, temeljem vlastitog znanja i neznanja, iskustva i neiskustva, htijenja ili nevoljkosti... uglavnom samovoljno, dobrovoljno i bez naročite prisile. Samo pojedinac, individua, ako hoćete osoba, mada ovaj pojam, za razliku od prethodna dva, podrazumijeva karakter kao osobinu, može postati narkomanom, ovisnikom o bilo čemu, internet ili Facebook ratnik (?!) ili ratnica, virtuelni prijatelj...
U istom smislu, postojanje politika, ma kako one dobre ili loše bile, ne može biti krivac za bilo koju vrstu procesa, pozitivnih ili negativnih, u koje one vode. Postojanje politika je ponuda, kao na pijačnoj tezgi, a do kupca je hoće li odabrati truhlu ili zdravu, „prskanu“ ili „neprskanu“, organsku ili GMO jabuku. No, treba ih znati razlikovati i prepoznati.
Stanje i situacija u Bosni i Hercegovini toliko su besmisleni da izbjegavaju svaki pokušaj bilo kakve racionalizacije i zato, ustvari, niko nije u stanju domisliti rješenje i osigurati svjetlo makar i na kraju tunela. Oslanjajući se (samo) na hirurški precizan opis svih ili jednog, ali ukupnog stanja u zemlji, prof. Filipović, još 2000. godine, politiku / politike u BiH ocjenjuje „zakašnjelim i stoga bitno retardiranim idejama i procesima“, a njihove posljedice „pogubnim“ do te mjere da „više nije moguće sve to prikrivati terminima i ideologijama slobode, pa čak ni nacionalne“.
„Kratko rečeno, nije više opravdano, kada se misli racionalno i odgovorno ... voditi nacionalističku, pa čak ni nacionalnu politiku u političkom prostoru Bosne i Hercegovine. Ona je izgubila svaki smisao i opravdanje - političko, moralno, kulturno i civilizacijsko podjednako. Ne samo zbog toga što su rezultati tako vođene politike užasavajući, što su donijeli samo ogromnu i u svakom smislu nezasluženu patnju velikom broju ljudi u našoj zemlji, i to ljudi svih nacija, vjera i kultura, nego i zbog toga što su sve mogućnosti takve politike već odavno iscrpljene i politički, tj. sa stajališta ... mogućnosti da donesu neki stvarni pozitivan rezultat, i s moralnog, zbog ogromne odgovornosti koja proizlazi iz primjene nacionalnih političkih kodova na našu bosanskohercegovačku stvarnost, i psihološki, tj. ljudi su već totalno iscrpljeni zbog toga što ih se goni da žive jedan apsolutno kontradiktoran sadržaj života: moraju da žive zajedno s drugim ljudima, a stalno im se sugerira da su ti drugi neprijatelji.“
Svu iracionalnost bosanskohercegovačke političke i svake druge paradigme predstavlja činjenica da i 17 godina kasnije, bez izgleda da uskoro bude imalo drukčije, još živimo isti narativ, isto stanje, istu situaciju i niko se protiv toga smisleno ne buni!
Koliko god da je većini „dodijao govor o patnjama 'mojega naroda' ili 'našega naroda', za koje su obavezno krivi drugi narodi“ te, stoga, „treba mrziti predstavnike tih (drugih) naroda jer je u tome jedini spas za naš narod“, taj model i obrazac razmišljanja koji nikada nije imao racionalni smisao, čak uprkos tome da ne rješava probleme nego ih proizvodi i multiplicira, još nije izgubio na snazi niti je iscrpio sve svoje manipulatorske i manipulativne potencijale. Zadržao ih je i brižno ih čuva i njeguje i svako malo osvježava novim-starim krizama, novim-starim žrtvoslavljem, novim-starim retorikama, proizvodeći ponovo stanje mišljenja i osjećanja kod glasne i agresivne manjine, potiskujući tihu i pasivnu većinu u sve dublju šutnju i tišinu.
