KOLUMNE

Dok ratni doboši dobuju daleko

Piše: Erol AVDOVIĆ

5.8.2017

Sreća je da rat više ne miriše na Balkanu, iako je loše što se kotrlja negdje na drugom kraju planete.

Dobro je i da je američki potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence) sletio onomad u komšiluk, demonstrirajući da Amerika ima još tu magnetnu moć okupljanja balkanskih lidera u dobroj vjeri.

Nisam, uistinu, sreo boljih brokera za tu vrstu sinteze od Amerikanaca, pa izazivam sve one koji govore o nekakvoj ruskoj alternativi, kineskim milionima ili arapskim “investicijama” da nacrtaju sliku kako bi se to Balkanci ponašali prema drugačijem scenariju za dosezanje kolektivnog izbavljenja.

S Amerikancima nam je, iako su daleko, nekako najsigurnije zajedno u Evropu.

Faktualni narativ

 

Dolazak Pensa u Crnu Goru, u kojoj je baš stameno stao uz tu najnoviju članicu NATO-a, okruženu s Jadrana Hrvatskom i Albanijom, već članicama najmoćnije vojne alijanse - sigurno je inspirirao premijerku Srbije Anu Brnabić da onako srdačno čestita Crnogorcima članstvo.

A to je dostignuće koje se mora pripisati samo konzistentnoj američkoj vanjskoj politici.

Ta je politika još značajnija u danima kada ovaj američki predsjednik Donald Tramp (Trump) osobno kao da nije siguran u ta načela.

Ali i on mora prakticirati kontinuitet, jer Amerika je započela novi interesni rat s Rusijom opet i oko temeljnog sistema vrijednosti.

Gunđajući, predsjednik je čak priznao da je nevoljno potpisao paket sankcija Moskvi, samo zbog američkog “nacionalnog jedinstva”.

Požalio se i na Kongres, nazivajući ruske sankcije antiustavnima. Tramp bi se s Putinom očito drugačije dogovarao da nema glasa pametnih i američkog naroda.

No, upravo zbog kontinuiteta je morao reći da “Amerika neće tolerirati miješanje u naš demokratski proces i da se mi (SAD) svrstavamo uz saveznike i prijatelje protiv ruske subverzije i destabilizacije”. A to je taj faktualni narativ koji je u Podgoricu, bez okolišanja, donio američki potpredsjednik.

Ironično, Pensove riječi dolaze iz usta možda novog američkog predsjednika, uz kojeg neće biti rep ruskih kontroverzi ako se Tramp iz svega uskoro ne izbavi bez “smrtnih” političkih grijeha.

Balkan je pak za Amerikance još suštinski važna evropska periferija, poput gorućeg aktuelnog Baltika i u kontekstu istih ruskih ambicija prema susjedima, ali i dalje.

Nije paranoja

 

Predsjedniku se loše piše jer pred njim su i kataklizmički izazovi zbog Sjeverne Koreje. Odatle bi da gađaju San Francisko, Pitcburg ili Vašington, kako je to onomad otkrio glavni Trampov savjetnik za nacionalnu sigurnost, general H. R. Mekmaster (McMaster).

Jedan drugi američki general ove je sedmice rekao da se “ne radi ni o kakvoj paranoji, već o aktivnoj brizi” to što bi 100.000 ruskih vojnika, poslije manevara u Bjelorusiji, zauvijek moglo ostati tamo. Ni s Kinom nije ništa bolje: Tramp prijeti Pekingu trgovačkim ratom, uz moguće visoke zaštitne carine za uvoz kineskog čelika i tehnološke robe zbog toga što nisu zaustavili Sjevernu Koreju da lansiraju svoje opake rakete.

Sve je više onih koji ne postavljaju pitanje hoće li, već kada će Amerikanci vojno odgovoriti na raketne provokacije Pjongjanga.

I da bi to, u konačnici, moglo odgovarati Kini, jer ona je jedini pravi američki rival u borbi za globalnu dominaciju. Za Amerikance ova situacija nikad nije bila ozbiljnija, od Vijetnama naovamo.

Bez šale, rat u Koreji je opet moguć, ali mnogo veći od onog iz pedesetih. Bez obzira na to što bi taj sukob već u prvim danima odnio na stotine hiljada žrtava, a kasnije možda i milione, i što bi stradali američki saveznici, Seul, prije svega, možda će ga biti teško izbjeći, jer navodno je već prijeđena “tačka poslije koje nema povratka” (point of no return).

U Južnoj Koreji je i oko 28.000 američkih vojnika, a meta sjevernokorejskih raketa bi, vjerovatno, bio i Japan. U tamošnjim američkim bazama je više od 50.000 američkih vojnika, plus oko 40.000 članova njihovih porodica i 5.500 civila, koje u Japanu upošljava Pentagon.

Ima, nažalost, još jedna okolnost koja bi impulsivnog Trampa mogla “natjerati” da naredi napad na Sjevernu Koreju.

U ratu svi zakoni zašute! Barem za neko vrijeme. A zakona se ovaj predsjednik najviše plaši. Zakon, doduše, kažnjava one koji posegnu za tuđim životom ukoliko se ne ubija u ime države, uz ratne doboše i zvuk truba, rekao je davno francuski filozof Volter (Voltaire). 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.