Ovdje nemam namjeru opisivati moje odnose s mojim komšijama, drugovima i prijateljima, pa čak ni rođacima i sinovima Suljage Salihagića, nego da ispričam istinit događaj u kojem je došlo do moje izjave „Nije partija Bekirova avlija“, koju je Enko Mehmedbašić, inače moj dobar drug i prijatelj, često znao ponavljati, a koji je sa Suljaginom djecom bio u bliskom srodstvu, jer mu je Ifaket hanuma bila tetka. Već sam spomenuo da je Bekir imao naprasitu narav, a ona je dolazila do izražaja i u zajedničkim igrama i druženjima iz naše mladosti.

Idealno mjesto

Avlija Suljage Salihagića, među nama poznata kao Bekirova avlija, bila je u mnogo čemu idealno mjesto za našu igru, osobito za nogomet.

Mi smo obično igrali lopte, kako se ta igra zvala, na ulicama, a za to su bile pogodne vrlo široke banjalučke ulice s dvostrukim nasadima lipe, kestena i platana, ali smo igrom ometali prolaznike, pa čak i tada rijetki saobraćaj, zbog čega nas je policija tjerala s ulice.

Druga mogućnost za igru bile su njive, kojih je bilo u našoj mahali dosta, osobito u dijelu zvanom Ćorkovac, ali koje su nam bile na raspolaganju tek kad bi se s njih digla ljetina, a to je bilo ujesen, kada su i kiše ometale korištenje njiva za igru.

Treća mogućnost, koja je za nas, Banjalučane, bila idealna, bio je odlazak na Banjalučko polje, gdje su uvjeti za igru bili idealni, ali to je bilo daleko i postavljalo je pred nas velike probleme. Ostajala je mogućnost da se neka od avlija, kakvih je u Banjoj Luci nekad bilo mnogo, a osobito ona Suljagina, iskoristi za igru.

Ova avlija je bila odlična zbog toga što je bila velika, ravna k'o tepsija, travnata i ograđena visokim zidom, tako da smo u njoj bili zaklonjeni.

Jedan od razloga da se ova avlija bira sastojao se i u činjenici da je Bekir imao pravu kožnu loptu, dok smo mi igrali krpenjacima, loptama pravljenim od kravlje dlake ili malim izlizanim teniskim loptama i onim Batinim, koje su koštale dva dinara, ali su bile veoma male, što je, ako bi se igralo na ulici, dovodilo do čestih ozljeda nožnih prstiju.

Tako smo mi bili uvijek obradovani kada bi se na vratima svoje avlije pojavio Suljagin sin Bekir noseći u rukama pravu kožnu nogometnu loptu i pozvao nas da se u njegovoj avliji igramo lopte, tj. nogometa.

Rado smo se takvom pozivu odazivali, ali bi se često dešavalo da, kada bi neko ko je igrao u timu koji je bio protivnik onom koji je za sebe izabrao Bekir zabio gol, Bekir na takvo nešto reagira uzvikom „marš iz moje avlije“, smatrajući davanje gola njegovom timu za ličnu uvredu. Tako je nekada bilo.

Mnogo toga što bude se zaboravi, ali nešto ostane i zapamćeno. Ovo što se događalo s Bekirovom avlijom i našom igrom događalo se krajem tridesetih godina 20. stoljeća, a ono o čemu mislim govoriti događalo se krajem šezdesetih godina istog stoljeća, dakle, 30 godina kasnije.

Pronađeni “zločin”

Nestalo je Bekirove avlije, mi smo odrasli i razišli se po svijetu kud ko, a ja sam postao profesor filozofije na Univerzitetu u Sarajevu. Napisao sam esej pod naslovom “Bosanski duh u književnosti, šta je to?“.

Taj esej bio je razlog velike političko-književne afere, u kojoj sam ja bio glavni predmet napada i proglašen za nosioca antisrpstva, bio progonjen i pompezno od Plenuma CK SKBiH bio isključen iz SK, povedena je i akcija da me se otpusti s Univerziteta, a neki krugovi su insistirali i da me se uhapsi i kazni zatvorom, i to zbog zločina koji je pronađen u mojoj tvrdnji da u Bosni i Hercegovini, osim Srba i Hrvata i srpstva i hrvatstva, srpskog i hrvatskog jezika i književnosti, postoje i Bošnjaci i njihova kultura, duhovnost, jezik i literatura i da se Bosna ne može svoditi na Srbe i Hrvate, jer smo mi sačuvali originalnost onog specifično bosanskog što karakterizira Bosnu i Hercegovinu.

Sva ta užasna halabuka, napadi, pogrdni napisi iz pera raznih skribenata i plaćenih literarnih ubica trajala je godinu, a zatim se sudarila s realnošću koja je bila u tome da se nešto što postoji hiljadu godina ne može brisati nikakvim odlukama, gumama i nalozima i jer je upravo ta afera, taj stravični napad, mobilizacija svih foruma, snaga i opskuranata, pokazala da je ono što je u osnovi tog eseja bilo rečeno, a to je da jedan navodno demokratski i slobodarski režim nikako ne priznaje postojanje jednog naroda i da se jedan narod koji je ostavio veliki trag u historiji naše zemlje negira i silom tjera da se odrekne sebe i opredijeli za srpstvo ili hrvatstvo, ali da mu se ne dozvoljava nikako da izabere ono što on odista jeste, tj. svoj historijski, nacionalni i kulturni identitet.

Trebalo je da prođe tek nešto više od jedne godine pa da se cijela halabuka oko tog eseja i Muhameda Filipovića stiša, da stvari počnu dolaziti na svoje mjesto i da se vidi šta je ustvari bio razlog cijele ove afere koja je na kraju postala veoma neugodna njenim pokretačima.

Akcija protiv Muhameda Filipovića je započela u martu 1967. godine, kad je jedan mali, s Kosova dovedeni i upravo za te stvari namijenjeni književni kritičar dobio zadatak da napadne moj esej.

U njegovom napadu ili kritici u kojoj se napad odigrao nije razmatrao ništa od činjeničnih osnova teksta, ništa od teorijskih i filozofskih premisa na kojima se tekst zasniva, ništa od utemeljenja i logičke strukture i izvedbe glavne teze teksta, a to je da u historiji Bosne i Hercegovine postoji, da je nastala, razvila se i pokazala veoma velike rezultate, da je verificirana i dokazana jedna linija i jedna vrsta duhovnosti i ukupnog duhovnog, kulturnog i književnog stvaranja, koja se temelji na tradiciji slobode, religijskog i etničkog multilateralizma i slobode, da se ona može detektirati i u našem vremenu kao sastavni dio poimanja svijeta i čovjeka u brojnim djelima, prvenstveno muslimanskih autora kao primjerice u poeziji Maka Dizdara i prozama Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Derviša Sušića i drugih pisaca.

Naredba Komiteta

Nakon što je paljba na moj esej otvorena, jedna grupa opskuranata, tj. pseudoknjiževnika ili seljačića koji su skunatorili poneku pjesmicu ili prozni tekst, objavili ih uz pomoć svojih zemljaka već udomljenih u izdavačkim kućama i proglasili se književnicima, učlanili u društvo književnika i osvojili poneko mjesto u institucijama, posjetila je CK SKBiH i Cvjetina Mijatovića, kao navodnog književnika i glavnog arbitra u pitanjima politike i ideologije, tražeći da se prema meni poduzme politička akcija, tj. progon izbacivanjem iz SK i protjerivanjem s Univerziteta, jer sam osporio srpsko prvenstvo u Bosni i Hercegovini i izmislio nekakvu bosansku kulturu, bosanski duh, bosanski jezik i bosansku književnost, a sve u cilju negiranja istine da u Bosni i Hercegovini postoje samo dva naroda - Srbi i Hrvati, dva jezika - srpski i hrvatski i dvije književnosti - srpska i hrvatska, a da svi ostali, a posebno muslimani, mogu i treba da se opredijele ili da ostanu neodređeni, niko i ništa, da budu jedna u duhovnom, kulturnom, nacionalnom, političkom i svakom drugom smislu nedefinirana masa.

Iz tadašnjeg Univerzitetskog komiteta je naređeno da Osnovna organizacija SK filozofije raspravi slučaj i osudi greške Muhameda Filipovića.

Esej je bio čitan i mnogo se o njemu raspravljalo, ali nikome nije bilo jasno u čemu se sastoji slučaj u vezi s tim esejom i kako i zašto jedno kritičko mišljenje o tekstu, i to mišljenje jednog u biti nekompetentnog za probleme Bosne i bosanske kulture i duhovnosti čovjeka, kao što je bio pisac te kritike po imenu Novica Petković, jedva na jedvite jade izabrani asistent na predmetu Književnost.

Ustvari je Novica Petković trebao da posluži kao okidač i signal za opći napad u svim glasilima i iz svih oružja, jer su oni koji su naručili ovaj napad tražili povod da proizvedu efekte koji daleko nadilaze jedan esej i njegove eventualne učinke bilo koje vrste.

Trebalo je zaustaviti sve jače težnje i nastojanja da se konačno skine embargo s historije, s prava identiteta bosanskih muslimana i da im se priznaju njihova prava koja su za sebe rezervirali i monopolizirali Srbi i Hrvati, tj. prava da su oni jedini autentični stanovnici Bosne i Hercegovine, nosioci njene kulture, jezika, književnosti i političkog identiteta.