(O)POZICIJA Izaći vani i pogledati u svjetlo

Pećinski ljudi

Autor: Edin Urjan KUKAVICA
13.08.2017 08:57
A
A
A

Govoreći o znanju kao osnovnom preduvjetu dostojanstva i ultimativne slobode, grčki filozof Platon, kojega ozbiljni muslimani smatraju „prvim učiteljem“, u sedmoj knjizi dijaloga naslovljenih s „Država“, čovječanstvo opisuje kao skupinu ljudi u pećini od djetinjstva okovanih vratova i okrenutih prema unutrašnjem zidu pećine. Jedini izvor svjetlosti u pećini je vatra.

Kockaste glave

Između ljudi i vatre nalaze se drugi ljudi koji pronose kipove ljudi i životinja od kamena i drveta. Okovani gledaju u zid na kojemu, zbog vatre, vide samo svoje sjenke i sjenke onoga što se dešava iza njih. Oni koji šetaju međusobno razgovaraju, a glasovi se odbijaju o zid pećine na kome igraju sjenke, tako da se okovanima čini da su sjenke, onako kako ih oni vide, recimo, kao ljude s kockastim ili životinjskim glavama stvarne i da govore. Kako nemaju pametnijeg posla, zabavljaju se razgovarajući o sjenkama, pogađajući, naprimjer, koja je od sjenki s kockastom glavom najvažnija, najpametnija i kad će se ponovo pojaviti. Oni koji po većinskom mišljenju najbolje pogađaju dobivaju počasti i bivaju uvažavani od ostalih.

„Zamisli“, kaže Platon, „da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; i da su ljudi u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo ispred sebe, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im odozgo i izdaleka njima iza leđa. Zamisli, potom, između svjetla i okovanih put kojim prolaze ljudi noseći stvari što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije, i da jedni nositelji govore, a drugi da šute. Čudna slika i čudni sužnji umnogome su nalik na nas! Prisiljeni cijeli život držati glavu nepomično, gledajući samo ispred sebe, od sebe samih i jedan od drugoga i sjenâ što od svjetla padaju na stijenu pećine pred nama, od predmeta koje mimo nas pronose ne vidimo ništa drugo i ne znamo za drugi, stvarni svijet. I ako bismo mogli među sobom razgovarati i sjene bismo smatrali jednako stvarnim kao i prave predmete, a njihove govore istinitim.“

Alegoriju o pećini Platon završava tako što postavlja pitanje šta bi se dogodilo sa tim čovjekom koji je uspio da izađe iz pećine i posmatra sunce, ako bi se vratio u pećinu i pokušao da objasni ostalim ljudima koji su okovani šta se zapravo događa i šta je prava istina. „Šta bi se dogodilo“, kaže Platon, „kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat i pogledati gore prema svjetlu? Šta bi rekao ako bi mu ko objasnio da je do tada gledao privide, a da sad bolje vidi, budući da je okrenut prema predmetima koje je do tada gledao samo kao sjene?“ Bi li ga ostali dočekali kao oslobodioca, bi li mu povjerovali da prava istina nije ono što oni znaju, ono što se dešava na zidu pećine, da su to samo sjenke i da ljudi nemaju kockaste glave, nego samo kockaste misli... A ako bi ovaj pokušao da ih oslobodi i povede izvan pećine, u slobodu, bi li ga na svaki način ocrnili, bi li ga proglasili ludim ili čak ubili, pita Platon, aludirajući na sudbinu Sokrata, kojeg su Atinjani osudili na smrt zato što je govorio o slobodi.

Problem sa slobodom je što svako ima svoje znanje o slobodi, svoju viziju slobode, svoju verziju odgovora na pitanje: „Šta je to sloboda?“ ... i što nikome ne dozvoljava da se u te njegove privide miješa. Problem sa neslobodnim, okovanim ljudima je taj što vide samo sjene, odraze na zidu pećine, samo ono što im prenose njihove oči. Njihova je stvarnost ograničena, a oni sami robovi su vlastitog stava uzrokovanog neznanjem: „ono što vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem“. Međutim, čovjek ne ostaje neslobodni, okovani i nepokretni zatočenik pećine samo zato što misli da je to što on zna i vidi sve, nego zato što ne zna – ili ne želi da zna – nizašta za drugo.

Ovaj i ovakav portret, primjenjiv na sve neslobodne ljude i može se slobodno(!) razviti do kraja: neslobodan čovjek je, „po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan svoga opredjeljenja on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredjeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas?“ (Kiš)

Platon je alegorijom o pećini opisao čovječanstvo

Mujo i Suljo

Neslobodan čovjek je „mujo“ ili „suljo“ iz vica, onaj kojemu se smijemo, koga žalimo, s kojim se identificiramo kad koga nadmudri (najčešće „sulju“!) i zbog kojeg se, kad se prepoznamo u njemu, ljutimo i bjesnimo. „Mujo“ koji zna samo da je burek pitac, a zeljanica pita, koji ne zna za obrok bez mesa, koji poblijedi kad mu se dirne u „želju“ ili „saraj'vo“, koji s komšijom ne govori otkako je čuo da je ovaj glasao za nekoga drugog, a ne zna za koga je trebao. On zna – ili misli da zna – koje su njegove vrijednosti, a za ostale se ne interesira...

„Mujo“ se da klasificirati poput insekta i (o)lahko, kao od šale, milione ljudi sa sigurnošću proglašava dobrim ili lošim, lahko se izjednači sa slabima, a još lakše sa jakima... on je strašljivac i nikogović koji sebi ne postavlja više ciljeve: pobjeda izabranog prijatelja njegova je pobjeda, a (pobjeda) neprijatelja njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. „Mujo“ je ponos cijele familije, porodični autoritet koji se ne boji nikoga, „nikoga osim Boga“, i „sulje“, brata rođenog, isto toliko nemoćnog i nedostojanstvenog pećinskog čovjeka kao i on sam...

EGIDA: Šta bi se dogodilo, kaže Platon, kad bismo odbacili okove i izliječili ludosti... Šta bi rekao ako bi mu ko objasnio da je do tada gledao privide, a da sad bolje vidi? Bi li ga ostali dočekali kao oslobodioca, a ako bi pokušao da ih oslobodi i povede izvan pećine, bi li ga na svaki način ocrnili, proglasili ludim ili čak ubili