Akademik Muhamed Filipović

Akademik Muhamed Filipović

Nije partija Bekirova avlija – u mom sjećanju nema gorčine (IV)

Akademik Muhamed Filipović: Zabijeni gol onima koji su godinama negirali postojanje jednog cijelog naroda

Autor: Avaz.ba
19.08.2017 19:16
A
A
A

Jedne kasne noći, daleko iza dvanaest sati, u moju kuću iznenada je došao naš veliki historiograf Hazim Šabanović. Bio je usplahiren i zabrinut, a donio mi je vijest koja je, navodno, potjecala direktno od Cvijetina Mijatovića, a koju je Hazimu tu istu noć donio naš zajednički prijatelj Slavko Leovac. Hazim i Leovac su stanovali u istoj zgradi, a Leovac je bio dio tima koji je vodio kampanju protiv mene, mada smo bili drugovi i mada sam mu ja učinio mnoge usluge, a njegova majka bila najbolja prijateljica moje tetke Ćamila hanume Gradaščević.  

Pogažena obećanja

Poruka je bila sljedeća: „Svima nam je dodijalo ovo oko Filipovića. Ja sam u dilemi, vrši se pritisak na mene da se Filipović uhapsi, a ja ne bih to želio, pa mu predlažem da dadne jednu izjavu u kojoj će prihvatiti odgovornost za neopreznu izjavu oko Andrića i oko bosanskog duha, a mi ćemo sve zaboraviti“. Hazim efendija je rekao da je to ozbiljno i da sam ja u opasnosti i da treba da mislim na ženu i djecu itd, tj. predložio mi je da dam takvu izjavu.

Na to sam mu ja odgovorio: “Pa ti, Hazime, kažeš da si mi prijatelj, a savjetuješ mi da svoju glavu dam u ruke i na savjest onih za koje i sam znaš da su bez savjesti i da im je likvidacija jednog muslimana važnija nego bilo kakav moralni princip i obećanje. Koliko su obećanja pogazili, a i za što bih ja priznavao nešto što nije ni laž ni neistina ni grijeh. Tako bih samo oprao savjest mojim neprijateljima i oslobodio ih odgovornosti za moju sudbinu, sam bih sebi izrekao optužnicu. Neka oni mene hapse ako sam prekršio zakon. Ja sam mirne savjesti, a moja žena, a i mati, su mi rekle da će voditi brigu o djeci, ali samo ako ja ne poližem ono što sam pljunuo, tj. ako ne povučem ono što sam napisao“.

Hazimu sam rekao da kaže Leovcu da mu se zahvaljujem na brizi i nastojanju da se ova stvar završi tako da se ja izvinim Srbima za moj tekst koji ne sadrži ništa antisrpsko, ali ja nemam razlog da se izvinjavam, jer ništa protiv Srba nisam ni mislio, ni rekao, ni napisao, a da smatram prijedlog Mijatovića samo za perfidno smišljen način da se opravda cijelo nasilje koje se godinu vrši nada mnom i nad mojom porodicom, cijeli moj progon bi činom mog izvinjenja bio opravdan i to tako što bi moje izvinjenje značilo moje priznanje optužbe, a ja bih time skinuo svaku odgovornost za sve što su srpski nacionalisti protiv mene i mog naroda učinili. Na kraju bih sve njih i njihove postupke tim činom opravdao i oslobodio ih krivice za cijeli ovaj veliki cirkus, nasilje i dokaz da postoje srpski nacionalizam i njegovi politički sponzori.


 Šabanović: Otkrio kako su oni koji su slijepi od mržnje mislili da mogu da mi naude

Šabanović: Otkrio kako su oni koji su slijepi od mržnje mislili da mogu da mi naude

Mikulić: Visoki rukovodilac našao se zabezeknut, jer nije shvatio šta ja govorim

Mikulić: Visoki rukovodilac našao se zabezeknut, jer nije shvatio šta ja govorim

Bijedna stvorenja

Ono što je ostalo kao iskustvo ovog slučaja za mene sastoji se u uvidu da postoje i pošteni ljudi i da su to uglavnom oni koji su značajni, bilo kao naučnici, bilo kao književnici i ljudi uopće, ali i da postoji i masa bijednih stvorenja, jada i alaše koji kao zapeta puška jedva čekaju da neko dođe na nišan, da učestvuju u progonu, da uživaju u ponižavanju i likvidacijama ljudi, da čine zlo, kao što je to bilo s nekim mojim kolegama od kojih je jedan, ne videći mene kako stojim u sjeni stepeništa na fakultetu, pozvao grupicu kolega da pođu s njim na konferenciju kako bi jednom za svagda skinuli tog Tunju s pozicije i otjerali ga s fakulteta.  

Ta opskurna figura bila je u špijunskoj, političkoj i svakoj drugoj službi jedne organizacije, jednog čovjeka koji je sebe smatrao odgovornim za ponašanje muslimana i progonio ih gdje je god stizao, i sam je bio navodni musliman. Tačno godinu i po nakon što je hajka na mene započela, kako je naglo izbila, tako je još naglije prestala, a meni se dogodilo nešto neobično.

Naime, u to vrijeme je u velikoj dvorani Radničkog univerziteta radio jedan moj student i ja sam nekim poslom pošao do njega. Ušao sam u njegovu poveliku kancelariju i zatekao ga samog, a upravo u času kad sam se sa njim pozdravljao, u istu prostoriju je ušao jedan čovjek, meni dobro poznat, koji je ulazeći u prostoriju uzviknuo: „Napolje, napolje, dolazi drug Branko“. Moj bivši student se našao u neobranom grožđu, a ja sam rekao odmah izlazi i u tom momentu je drug Branko Mikulić, tada veoma visoki rukovodilac, odista ulazio u kancelariju.

Došao je da pogleda izložbu kancelarijske opreme i učila. Kad me je ugledao, zastao je i uzviknuo: “Baš dobro, profesore, da te vidim. Stani malo da nešto progovorimo“. Naravno da sam stao i sačekao da vidim šta to drug Branko hoće od mene. Moj poznanik i funkcioner preduzeća koje je priredilo izložbu nisu znali da se Branko Mikulić i ja poznajemo još iz prvih mjeseci 1945. godine, tj. od vremena kada sam radio u Općinskom komitetu u Travniku kod Šaćira Maslića.

Branka, kao tek izraslog mladića mojih godina, upoznao sam kada ga je otac doveo kod Maslića s molbom da ga se poštedi slanja na front u popunu jedinica koje su se spremale za prodor prema Trstu, a koje su se kretale dolinom rijeke Bosne i uz Savu i koridorom preko zapadne Bosne, Dalmatinske Zagore prema Rijeci i Trstu. Ja sam u tom momentu vodio evidenciju stanja kadrova omladine za Okružni komitet SKOJ-a Travnik koji je bio u formiranju, pa me je Šaćir upitao ima li kakvo pogodno mjesto za malog, a ja sam mu rekao da upravo u Donjem Vakufu u Općinskom komitetu SKOJ-a i Odboru omladine nedostaje jedan Hrvat i da bi bilo odlično da se Mikulićev jedinac tamo pošalje na rad jer je iz tog kraja i poštedi nepripremljen rizičnog odlaska na front.

Od tada sam povremeno susretao Branka, a posebno često u vrijeme dok je on bio u Jajcu, gdje sam ja navraćao zajedno s bratom Safetom kada bismo išli u Banju Luku ili Ključ i obavezno se zaustavljali u Jajcu, gdje su nas očekivali doktor Asim Kulenović, Milkan Gojić, ali i Branko Mikulić, koji je tamo bio predsjednik sreza.

Zaustavljajući me u ovoj kancelariji, Branko mi je rekao: „Znaš, mi smo pogriješili prema tebi, bili smo pod utjecajem srpske čaršije, ali to je prošlo i sada bi bilo dobro da ti napišeš jedno pisamce i zatražiš da se vratiš u partiju, da te mi ponovo primimo i da se cijela ta stvar likvidira“.

Na sve to sam mu odgovorio: „Dragi moj Branko, ti priznaješ da ste vi pogriješili, a ne ja. Priznaješ da ste vi bili pod utjecajem srpskih nacionalista, a ne ja. A ja sada treba da Vas molim da ispravite svoju grešku. E to nije moguće. Moj, Branko, nije partija Bekirova avlija pa da, čim ti neko da gol, ti vikneš napolje iz moje avlije“.

Žrtve progona

Branko se našao zabezeknut, jer nije shvatio šta govorim. Tada sam mu ispričao priču iz mog djetinjstva i kako sam imao dobrog druga Bekira, koji mi je bio drug kako god mi je i drug Branko dobar drug, ali kada bismo se mi podijelili na dva gola i započeli igru i to u velikoj i veoma pogodnoj za igru avliji Bekirovog oca i kada bi naša strana dala gol Bekirovoj strani, on bi viknuo: „Marš iz moje avlije“.

“Tako sam ja vama zabio gol kada sam pokazao da ste godinama negirali postojanje jednog cijelog naroda, da ste mu negirali ne samo političko postojanje nego postojanje uopće, svodili ga na moguće Srbe ili Hrvate, određivali mu jezik i književnost itd, a vi onda meni: „Marš iz naše avlije, tj. iz naše partije“. Ako ste odista pogriješili i mislite da ste pogriješili, ne toliko prema meni koliko prema samoj stvari o kojoj se ovdje radi, onda lijepo poništite onu odluku koju su izmislili srpski nacionalisti Cvijetin Mijatović, Zdravko Besarović i drugi sitni srbislavi i jednostavno saopćite da sam vraćen u članstvo Saveza komunista jer nije postojao stvarni razlog da budem iz njega isključen”.

U mom sjećanju nije ostala nikakva gorčina na sve te ljude, ona se odnosila samo na opće stanje prilika u kojima je jedno mišljenje moglo biti predmet takvog progona, mada sam progutao mnogo jeda i propatio mnogo muka svake vrste, a pogotovo su velika žrtva progona bili moja žena i djeca, ali mi je ostala zauvijek u sjećanju Bekirova avlija i moj dobar, mada naprasit, drug i prijatelj, čak i zet Suljagin sin Bekir Salihagić, čije se avlije sjećamo može biti još jedino moj prijatelj Enko Mehmedbašić i ja.