Edin Urjan Kukavica

Edin Urjan Kukavica

Sloboda, pravda, čast, dostojanstvo: U snu san ili noćna mora?

Autor: Edin Urjan KUKAVICA
20.08.2017 09:37
A
A
A

Sve velike stvari, sve što doista vrijedi, sve radi čega se „isplati“ živjeti i umrijeti, mogu stati u jednu riječ: sloboda, pravda, čast, dužnost, milost, nada, dostojanstvo... Jesmo li mi, Bošnjaci, slobodni i kao pojedinci i kao narod? Jesmo li časni, imamo li osjećaj dužnosti, obaveze, odgovornosti? Jesmo li milostivi? Možemo li se i, ako možemo, čemu se nadati? 

Napirlitane historije

Imamo li mi, Bošnjaci, imalo samopoštovanja, osobnog i kolektivnog dostojanstva, nacionalne časti i ljudskog ponosa? Imamo li obraza, obzira, ugleda, bilo čega što bi nam kičmu makar malo ispravilo i uspravilo, brade podiglo s prsa, a poglede s nožnih prstiju? Ako imamo – kao što imamo, ako smo ovdje odvajkada – kao što jesmo i ako imamo imalo dostojanstva kao što nemamo, zašto onda puštamo druge da za nas rade ono što je naš posao?

Bosanci i Hercegovci postoje još samo u pričama i vicevima. Bosanskohercegovačka nacionalnost je već neko vrijeme čista utopija i memorija i to ne samo zbog preglasnog i agresivnog narativa i javnog diskursa naroda /etnija/ nacija u zemlji nego, prije toga, neizravno, zbog posljedica tog narativa. Naime, sa ovakvom Bosnom i Hercegovinom se niko ili, u najboljem slučaju, malo ko želi identificirati. Izuzetak ne predstavljaju ni oni koji „žive u prošlosti“, recimo „bosno-nostalgičari“ podvrsta jugonostalgičara koji idealnim životnim okruženjem smatraju Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju iz socijalističkog perioda. To, dakako, predstavlja emotivnu i emocionalnu reakciju na sve surovosti postsocijalističkog, demokratskog perioda. No, njihov broj je tako mali, gotovo bez ikakvih organizacionih oblika i političkih pretenzija da ih ovdje spominjemo samo kao kuriozitet.

Razmišljanju o perspektivi bosanskohercegovačkoj nadnacionalnosti „naruku“ ne idu tendencije i trendovi razvoja situacije ni u Bosni i Hercegovini ni u regionu. Stalne napetosti koje se pogotovo u pravilnim vremenskim razmacima samo pojačavaju čak, neovisno o izbornim ciklusima nego, više u skladu s potrebama susjednih etnonacionalizama kojima bosanskohercegovačke dijasporske i konstitutivne ispostave – sad već potpuno neskriveno – služe kao kvislinške tvorevine, krhku i fragilnu Bosnu i Hercegovinu koriste kao „monetu za potkusurivanje“ ili pak, kao poligon za testiranje i nadoknađivanje teritorijalnih gubitaka svojih teritorija.

Čini se da nije neopravdan dojam da se „bosanstvo“ i „hercegovstvo“ održavaju u javnom diskursu samo da bi se imalo šta negirati i, povremeno, od bošnjačkih – probosanskih(?) – političkih aktera potezati kao kontraargument srpskom i hrvatskom secesionizmu odnosno, kao mobilizator i katalizator bošnjačkog nacionalnog (kvazi)osjećaja (kvazi)spasilaca i čuvara Bosne i Hercegovine.

Imamo li mi uopće, historije prije 1992. godine? Ili 1974., 1945., 1914., 1878., 1463. ili 1453.? Naravno da imamo.

Historija Bosne i Huma, a onda i Hercegovine koju su mene učili moji učitelji, nastavnici i profesori takva je i toliko bogata da sve dopisane, izmišljene, napirlitane i namaštane srpske i hrvatske historije, sa svim izmišljenim, nehistorijskim, nedokumentiranim ličnostima, junacima, banovima i kraljevima mogu stati samo u jedno poglavlje... i opet bi bosanska – čak i da se sve i ne spomene – bila i bogatija, i sadržajnija, i herojskija(!) nego druge dvije zajedno! Na ovim prostorima nema naroda koji je ratovao u više ratova, učestvovao u više bitaka, borio se u više borbi, vojevao u više vojski... od Bošnjaka.

Nema bana, kralja, vojvode, bega, beglerbega, sandžakbega, paše, sultana, padišaha... pod čijom komandom ili protiv kojega nismo ukrstili mačeve, sablje, koplja, puške... U savremenoj historiji nema malobrojnijeg i nenaoružanijeg naroda koji se usprotivio većoj i naoružanijoj sili i, u najmanjem, nije izgubio rat... kako god da se nekim nesretnim remijem završio. Ali ga nismo izgubili.

Ako je tako, a jeste, zašto onda nijedna naša srednjovjekovna utvrda – a imamo ih, hvala Bogu – nije zanimljiva ni kao izletište, a kamoli kao turistička destinacija ili set za snimanje neke franšize?

Izbori između dva dobra su teški. Nije lahko izabrati veće dobro kad ih je ponuđeno nekoliko ili makar samo dva. Izbori između dva zla su još teži. Teško je odlučiti koje od ponuđenih zala će nam manje nauditi. Narodi su oduvijek sanjali da postanu nacije... da budu veliki, značajni, da se pitaju i da odlučuju. Nacije su oduvijek sanjale o slobodi. Nikada je nisu znale ni umjele opisati, ali su je znale sanjati. Koliko god da su (bile) potlačene i ugnjetavane, bile su sretne, najsretnije jer su imale o čemu sanjati. Čim bi se probudile, nastajao bi nered. Jer više nisu mogle spavati, ni sanjati, nego su morale početi raditi. A budući da su najveći dio svoga životnog vijeka prespavale, nisu znale ništa raditi te su morale početi lagati.


Scena iz trailera za Nemanjiće: Srbi sebi i o sebi snimaju seriju

Scena iz trailera za Nemanjiće: Srbi sebi i o sebi snimaju seriju

Identitet i tradicija

No, ni tu im stvari nisu baš išle naruku (jer su znale samo sanjati i to o slobodi) pa su lagale o onome o čemu su sanjale – o slobodi. Budući da ni o slobodi nisu znale ništa, osim da su je sanjale, počele bi prepričavati snove kao da je to java koju su gledale svojim očima. 

Pitajte najveće nacionaliste zašto je bitno znati koje si nacije? Odgovorit će vam da je bitno znati ko si i šta si... radi zaštite nacionalnih interesa i spašavanja nacionalnog identiteta, kulture i tradicije...

Dobro, a gdje su tu sloboda, pravda, čast, dužnost, milost, nada, dostojanstvo...?

I da... Gledao sam trailer za Nemanjiće koji Srbi snimaju sebi i o sebi s istim osjećajem s kakvim sam prije nekoliko godina gledao najavu za serijal „Hrvatski kraljevi“ koji su snimali Hrvati o sebi, ali za Discovery ili History Channel. A nama Turci snimaju seriju o našem Aliji. Zašto pobogu?

EGIDA: Gledao sam trailer za Nemanjiće koji Srbi snimaju sebi i o sebi s istim osjećajem s kakvim sam prije nekoliko godina gledao najavu za serijal „Hrvatski kraljevi“ koji su snimali Hrvati o sebi, ali za Discovery ili History Channel. A nama Turci snimaju seriju o našem Aliji. Zašto, pobogu?