Edin Urjan Kukavica

Edin Urjan Kukavica

Ostvariti temeljne vrijednosti i ciljeve

Ustav pa država

Autor: Edin Urjan KUKAVICA
26.08.2017 22:09
A
A
A

Bosna i Hercegovina primljena je u članstvo Ujedinjenih naroda 22. maja 1992. godine pod imenom Republika Bosna i Hercegovina pod kojim se u UN-u i danas vodi. Bosna i Hercegovina već 22 godine funkcionira temeljem odredaba Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, potpisanog 1995. godine, poznatijeg pod nazivom Dejtonski sporazum. Sastoji se od 24 zasebna dokumenta, od kojih je jedan, koji se nalazi u Aneksu IV, naziva Ustavom Bosne i Hercegovine. 

Nezavršen rat

Dakle, Aneks IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Ustav Bosne i Hercegovine sastavni je dio Dejtonskog sporazuma kojim se ova zemlja preimenuje iz Republika Bosna i Hercegovina u Bosna i Hercegovina (iz poznatih razloga: ne može Republika Srpska biti u Republici BiH), nije imao toliko veliku snagu da u Ujedinjenim narodima dovede do promjene odrednice Republika Bosna i Hercegovina u Bosna i Hercegovina. Već rečeno dovoljno je da ilustrira svu privremenost i vremensku ograničenost ne samo Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i sva 24 njegova sastavna dijela, uključujući i Aneks IV, odnosno Ustav BiH, čega je svjesna i međunarodna zajednica. 

Nadalje, nakon gotovo punih 25 godina otkako je postala punopravnom članicom UN i 22 godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, BiH se nalazi u fazi nezavršenog rata, u fazi u kojoj još nije postignuto potpuno zadovoljavajuće političko rješenje temeljem kojeg bi bilo moguće u normalnoj parlamentarnoj proceduri donijeti (usvojiti) temeljna pravila koja ima svaka moderna država, a to je Ustav. Treba li spomenuti da Skupština BiH nikada nije ratificirala ni Dejtonski mirovni sporazum niti bilo koji od njegovih dijelova, pa ni Aneks IV odnosno Ustav BiH?)

Mnogi se slažu da svi problemi u kojima se danas nalazi država Bosna i Hercegovina proizlaze iz ustavnih rješenja Dejtonskog sporazuma kojim je, između ostalog, legalizirano stanje kao rezultat ratnih osvajanja, institucionalizirani Federacija BiH, Republika Srpska, a kasnije nadodat i Distrikt Brčko. BiH je zemlja koja ima najkompliciraniji i najsloženiji politički sistem, ne samo u Evropi nego vjerovatno u svijetu. Četiri razine vlasti: državna, entitetska, kantonalna/županijska i općinska, uz desetak gradskih, svi sa svojim vladama, ministarstvima, skupštinama, poslanicima i zastupnicima... čine birokratski aparat koji ne samo da ne bi mogle finansirati ni neusporedivo bogatije zemlje od BiH, nego svaki administrativni posao čini mogućim i izvjesnim uzročnikom povećanja stope srčanih ili nervnih oboljenja.

Dejtonski mirovni sporazum i njegov Aneks IV (Ustav BiH) su izvršili svoje zadaće i ciljeve i ostvarili očekivanja međunarodne zajednice: osigurali su prekid rata, zaustavili sukobe i stradanja stanovništva, razaranja i uništavanja imovine. Međutim, za ustavnopravnu teoriju i praksu nema dvojbe da BiH kao državnopravna tvorevina nije kompatibilna s bilo kojim poznatim državnim oblikom, a po sistemu vrijednosti ponajmanje državama s razvijenom demokratijom koje su članice Evropske unije.

Neovisno o tome što u svom formalnom sadržaju, bilo izravno bilo neizravno, sadrži ustavnopravnu osnovu za zaštitu ljudskih prava i sloboda te zaštitu nacionalnih manjina i njihovih pripadnika, sam Ustav je tako ustrojio državnu vlast na državnoj i entitetskoj razini da na tim razinama nije osigurao njihovo ostvarivanje. To se osobito očituje u nemogućnosti ostvarivanja njihovih prava u izboru svojih predstavnika u tijela entitetske i državne vlasti, ali i u drugim pravima koja proizlaze iz prava upravljanja i odlučivanja o javnim politikama i javnim poslovima od interesa za sve, pa dakle i za njih.

Za takvo stanje odgovornost se, po pravilu, lakonski prebacuje na Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH, uz obrazloženje da se ništa ne može učiniti dok su oni na snazi, odnosno dok ih međunarodna zajednica ne promijeni, tvrdeći da se ustavno uređenje i Ustav Bosne i Hercegovine može mijenjati samo uz saglasnost međunarodne zajednice. Međutim, to nije istina jednostavno zbog toga što su izmjene, dopune ili donošenje novog Ustava isključiva nadležnost za Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i to silom samog Ustava, dakako u skladu s njime propisanim postupkom.

Svi dosadašnji pokušaji da se domaće „političke snage“ okupe za jednim stolom i dogovore neka nova ustavna rješenja završavali su neuspjehom. A završavali su neuspjehom stoga što su, s jedne strane, predstavnici nacionalnih kolektiviteta imali i još imaju strah da bi ih ona druga dva kolektiviteta mogla prevariti, a sa druge, zato što im ovakva situacija potpuno odgovara. Naime, ona im osigurava vlast dokle god je predmetni Ustav – ne-ustav na snazi.

Svi pokušaji dogovora novih ustavnih rješenja bili neuspješni

Status republike

Danas je sasvim jasno da Ustav BiH kakav je sada mora doživjeti opširnije i temeljitije promjene. Ne samo zbog njegove nekompatibilnosti s ustavima demokratskih država, već prije svega zbog toga što on nije validno sredstvo za ostvarivanje temeljnih vrijednosti i ciljeva kojima BiH deklarativno teži i za koje su se opredijelila sva tri njena konstitutivna naroda i svi drugi njeni građani. To su vrijednosti i ciljevi koje baštini i kojima teži Evropska unija. Bosna i Hercegovina je takvo opredjeljenje iskazala i zauzela želeći postati punopravnom članicom Evropske unije, što svjedoči pristupanjem, potpisivanjem i prihvatanjem niza dokumenata NATO-a, Vijeća Evrope i Evropske unije.  

Sve iskazano upućuje na zaključak da je ustavnopravni okvir BiH za ostvarivanje tako iskazanih ciljeva i vrijednosti danas preuzak, te da je zbog potrebe njihovog ostvarenja i priključenja Evropskoj uniji nužna izmjena Ustava BiH. On se zbog toga htjeli-ne htjeli mora mijenjati, što prije to bolje.

U najkraćem, rješenje postojećih problema u neostvarenoj državi BiH ne počiva u „kozmetičkim“, nego radikalnim ustavnim promjenama, što znači najprije vraćanju državi Bosni i Hercegovini statusa republike.