Edin Urjan Kukavica

Edin Urjan Kukavica

Nikad nisu bili u raji i za raju: Vlado, Vlado... baš si krme!

Piše: Edin Urjan KUKAVICA
09.09.2017 22:23
A
A
A

Nešto mi je naumpalo pa da ne zaboravim iako je, recimo, digresija. Vlado nikad nije bio u raji i za raju. Niko ga nije volio zato što ni on nikoga nije volio. Uvijek je želio biti glavni, donositi odluke, presuđivati u najosjetljivijim pitanjima, nikad ne bi preuzimao odgovornost nizašta, njegova je uvijek morala biti zadnja bez obzira što je u većini slučajeva bila potpuno bezveze.  

Osvanula demokratija

Vlado nikada nije bio ni za kakvog sporta, imao je dvije lijeve noge i nijednom nije znao pogoditi gol. Vlado je sudio čak i kad smo igrali „viktorije“, a kamoli „na male“, a ako bi nam uspjelo da umolimo čika Svetu da na njegovu garažu postavimo koš, samo Vlado bi čuo kako ga mama zove na ručak. Niko od nas nije bio bog-zna-kakav talent ni dok smo igrali „koše“, a ni kasnije, kad smo počeli „basketati“, osim Seje, a ni Sejo nije bio baš talent nego je bio nenormalno visok za svoje, ustvari, naše godine.

Doduše, možda jest Samir. Kad god bi došao s Grbavice, za njega smo se otimali. Usprkos podobroj dioptriji i tome što nije bio nimalo viši od nas, nekako je umio s loptom, a i furao se na neke NBA košarkaše čija je imena samo on znao izgovoriti bez greške. Na dan međuuličnog turnira Samir nije došao s Grbavice. Nije ni sutradan. Tek mnogo kasnije, kad se prvi i posljednji put poslije rata pojavio među nama, saznali smo da je četiri godine proveo u malom stanu u zgradi prema kojoj se spuštala ulica sa Vraca, u ormaru u kojem ga je, vjerovatno samo Bog zna kako, njegova majka Adnanova tetka, krila od četnika.

Promijenio se, više mu nije bilo do basketa, doduše nije ni nama, ostario, sa još manje kose za frizuru koju smo uvijek smatrali „rijetko lijepom“, sa još većom dioptrijom i nekako poguren, kad bi sjeo na stepenice ispred Blaženkinih vrata, donja vilica mu je bila gotovo u ravnini koljena.

Vladi ni škola nije nešto naročito išla. „Srednja žalost“, kako bi govorila učiteljica Nevenka, čije su opisne karakterizacije našeg školskog uspjeha i discipline naše roditelje najprije zbunjivale, a odmah potom bacale u očaj jer nikada nisu bili sigurni trebaju li nas izmlatiti kad se vrate s roditeljskog ili, ipak, pohvaliti. Vlado lektiru nije čitao, kontrolne je redovno izbjegavao, kad bi ga pitala, izvlačio bi se na šaptanje i mucanje, ali je više od svega volio prepisivati. Kad god bi mogao i o čemu god da je bila riječ. I svi su to znali, najprije učiteljica, a kasnije i nastavnici. No, usprkos tome, nikada ga niko nije uspio uhvatiti. Osim jednom, kad je, znajući da prepisuje od njega, Zoka pola diktata iz francuskog napisao ćirilicom. Ne sluteći ništa, Vlado je uredno precrtavao Zoranove hijeroglife. Premda razotkriven, Vlado je dobio dvojku za prvi dio diktata napisan ispravno, a Zoka keca jer je drugi dio diktata napisao pogrešnim pismom.

Ni tada, a ni sada nisam razumio tu vrstu pravde, ali je činjenica da se Vlado i taj jedini put uhvaćen u prepisivanju uspio izvući.

S druge strane, neće baš biti da Vlado nije ništa čitao. Kad bi nas uhvatio na okupu i bez teme za razgovor, Vlado bi najčešće pričao o srednjem vijeku. Samo njegovo znanje o srednjem vijeku nije bilo „srednja žalost“, nego „reš pečena petica“. Pričao bi o vitezovima, o oklopljenim ljudima i konjima, o mačevima i kopljima, rijetko bi se tu našla i poneka dama, ali samo koliko je bilo neophodno potrebno da se održi kontekst i kontinuitet priče; čim više ne bi bila potrebna, ženski lik bi se ili izgubio u nepoznatoj prošlosti ili udao za nekog princa iz dovoljno daleke zemlje da se ne uklapa u nastavak priče ili bi je Vlado, jednostavno, ubio natjeravši je da se iz nekog očaja baci sa vrha neke kule. No, najradije je pričao o srednjovjekovnim poreznicima: kako bi ujahivali u selo, upadali u kuće i sirotinji iz ruku otimali zadnju kokoš ili zadnju vreću kukuruza ili, još bolje, brašna. Ako bi se raja slučajno i pobunila, grubo bi joj odvratili: „Zakon je zakon!“. I kako bi, nakon što pokupe sve što je bilo za pokupiti i što ih je zanimalo, odjahivali dalje. Ili odveslali, ako ne bi bilo vjetra.

Mi smo, svi iz ulice, zakasnili na demokratiju. Nismo se stigli ni angažirati, ni aktivirati, niti dati svoj glas... Doduše bili smo maloljetni, ali to nas ne opravdava. Kao da smo to jutro, kad je osvanula demokratija, svi prespavali. Svi, osim Vlade. On koji je redovno kasnio na prvi čas bez obzira jesmo li prva ili druga smjena, kojemu je i veliki odmor bio kratak, a kamoli mali, koji je – i kad bi ga neko zvao da iziđe na ulicu – kasnio jer je uvijek imao još nešto završiti, baš to jutro je ustao na vrijeme.

Sa demokratskim promjenama promijenio se i Vlado. Prvog jutra poslije izbora prošao je između nas u nevješto sklepanom odijelu, ukrivo svezane kravate na košulji kojoj je kragna virila preko revera sakoa. Uzdignute glave još jednom je, posljednji put, odglumio kako se gura između nas, idući od jednog do drugog samo da bi se očešao o nas, Adnana je kao slučajno zakačio ramenom samo da bi vidio hoće li mu se ovaj izviniti – čak je na trenutak i zastao da sačeka riječi isprike; ne vjerujem da sam čuo Adnana da je išta prozborio: Vlado, jednostavno, nije bio neko kome se izvinjava, nego neko ko se izvinjava. Još sam manje vjerovao kad sam čuo Adnanovo „izvini“ iako ga Vlado više nije mogao čuti jer je već jezdio niz Sepetarevac. Da smo tada znali da je to jedno „izvini“ toliko toga možda moglo promijeniti, vjerovatno bi bilo brže, spremnije i glasnije... Ali nismo znali.

Gledali smo za njim kako korača niz ulicu u prevelikim cipelama koje šklapću za njim, jednako prevelikom odijelu koje mu je spadalo s jednog ramena, s praznom aktovkom u ruci.

Ulični mini starovi vozaju se u uglancanim automobilima

Ne idu pješice

Bio je to posljednji put da smo Vladu vidjeli da ide pješice. Te večeri ga je pred kuću dovezao automobil, star i nekako ohrndan iako se sjajio. Vozač je izišao, otvorio Vladi vrata, postarao se da Vlado glavom ne udari o štok i potom ga ispratio do kapije neprestano pogledajući uz i niz ulicu. Vlado je konačno postao ulični mini star. 

I danas je sve podređeno samo jednom cilju - punjenju državne blagajne. Za to je Vlada spremna zavući ruku u svaki sirotinjski džep i okrenuti svaki kamen u potrazi za dragocjenom markom koju bi ubacili u budžetski bezdan. Kao da se radi o bunaru želja. Za sve to Vladi nije teško donijeti odluku. Odluku da se digne ruke od onih koji propadaju. Odluku o poskupljenju struje za domaćinstva, ali ne i za onu koja se izvozi. Odluku o poskupljenju plina. Odluku o višem PDV-u. Odluku o novom zaduženju. Ili još akciza. Za to se uvijek pronalaze riječi opravdanja... Vlado, Vlado... baš si krme.