Piše: Erol AVDOVIĆ
Kada je, 1992. godine, krenula hiperprodukcija rezolucija, novinskih saopćenja i učestalih izjava oko stradanja Bosne u Vijeću sigurnosti UN-a, mislio sam - evo ih, istrest će bosanske agresore iz gaća, i to samo krupnim riječima, bez ijednog ispaljenog metka.
Vjerovao sam, a nisam bio jedini, kako će moćna retorika ambasadora zapadnih zemalja, posebno ona američka, smrviti kućepalitelje Sarajeva i ostalih bosanskih gradova i sela. Tako smo i mi koji smo se branili birali uglavnom velike riječi.
Uostalom, iza tih riječi su stajali fantomi (NATO lovci), čekajući naredbu da se vinu s američke Šeste flote što je dežurala u Jadranu. Da jesu, rat bi bio gotov prije nego što je postao živo blato, pravda pobijedila i svi mi, prognani - krenuli bismo ubrzo nazad domu svom. Tako je to kad se vjeruje u pravo i pravdu. A kako bi drugačije.
Javljao sam o tome do kraja 1995. godine gotovo svakodnevno odavde, s Istrivera, na sve radio i TV programe koji su tad emitirali iz opkoljenog Sarajeva! Slao te svoje “ratne” izvještaje, prenoseći ozbiljna upozorenja: prvo legendarnog američkog diplomate, ambasadora Tomasa Pikeringa (Thomas Pickering), ubrzo tamnoputog i dobroćudnog Edvarda Perkinsa (Edward), a onda i doista opasne Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) kad je sve preuzela u svoje ruke, 27. januara 1993. godine.
Ali, nisam, vjerujte mi, prenosio samo njihove riječi, iako sam ih doslovce citirao. U sebi sam uzvikivao: “Zaustavite ovaj prokleti rat. Hoću kući!”
Kad vidim Rohindža narod koji sada uspoređuju s Bosancima i te kolone nalik na srebrenički ''Marš smrti'' kroz džunglu umjesto bosansku prašumu, opet u sebi osjetim taj prigušeni krik nemoći do bola. I iza njih ostaje samo zgarište. No, njima je, čini mi se, još gore. Ljudi moji, mi, Bosanci, barem imamo državu, bez obzira na to što nam je otimaju domaće neznalice.
Nikada, a vjerovatno i niko narodu Rohindža neće podići spomenik koji zaslužuju, od bijelog kamena poput onog u Potočarima. Doduše, UN će i njihovo stradanje ažurno dokumentirati i arhivirati, ali će proći vremena dok se ispostavi dijagnoza, pa tek terapija, a onda - ko živ, ko mrtav.
Nova Srebrenica
Šef Vijeća za ljudska prava UN-a, jordanski princ Zeid bin Ra'ad el-Husein onomad je rekao kako se u Mjanmaru događa “školski primjer etničkog čišćenja”. Dakle, još ne genocid?! Vrag je ovdje opet u brojkama. Ali još više u slovima.
Sjećam se kako je venecuelanski ambasador Diego Arija (Arria), kada se u svojstvu predsjednika delegacije Vijeća sigurnosti 26. aprila 1993. vratio iz Sarajeva i Srebrenice, odmah rekao - u Bosni je na djelu “slow-motion (usporeni) genocid”! Brojevi su tek onda počeli da nas prestižu. Kod Rohindža naroda je obrnuto, već ih je više od 300.000 protjerano u Bangladeš, a niko od glavnih da to nazove pravim imenom. Čeka li to svijet novu Srebrenicu?
Prije nekoliko dana starom bosanskom prijatelju Metjuu Rajkroftu (Matthew Rycroft), sada britanskom ambasadoru u UN-u, postavio sam pitanje je li Zapad razočaran s Aung San Su Ći (Suu Kyi), burmanskom dobitnicom Nobelove nagrade za mir. A on me uputio na svog šefa britanske diplomatije Borisa Džonsona (Johnson). Ministrovo me saopćenje, pak, podsjetilo na prve dane bosanske tragedije, kada se pravi krivci nisu nazivali pravim imenom.
Svuda oko nas su bili gorko-slatko, “neutralni” diplomati. Kao da ne znaju da je najdublji dio pakla, kako je to napisao Dante Aligijeri u “Božanstvenoj komediji” - rezerviran za one koji ostaju neutralni u kritičnim vremenima.
Boris kaže da se Aung San “s pravom smatra jednom od najimpresivnijih figura našeg doba”, ali je zbog nasilja nad muslimanima sada “suočena s ogromnim izazovima u modernizaciji svoje zemlje”. Modernizaciji zemlje?! Ipak, to što nobelovka Aung ne dolazi u UN, na 72. zasjedanje Generalne skupštine, jer je sramota od šefova država i vlada iz 193 zemlje, ili barem nekih od njih, jer nisu svi isti, kao da je zrnce nade, iako je nada najveći neprijatelj naroda Rohindža.
Dobro je što je Aung stid nas! Ali je užasno što još neoprostivo šuti dok budistička većina kojoj ona pripada nastavlja s masovnim terorom nad obespravljenim muslimanima Mjanmara.
Zamislite, Rohindža narodi su apatridi - ljudi bez statusa, državljanstva i drugih građanskih prava u zemlji u kojoj se ovakvi rađaju i žive od 9. stoljeća, kad su im arapski misionari i trgovci donijeli islam! To je njihov grijeh? Zato bi ovaj zločin nad njima već sada trebalo nazvati genocid bez državljanstva.
